Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Koreografija svakodnevice...



Koreograf skicira pokret na papiru služeći se različitim, već stoljećima uvriježenim znakovima i geometrijskim tijelima, preobražavajući pokret u figure koje plesač plešući pretvara u vidljive slike. Stoljećima su nastajali uvijek novi zapisi kojima su koreografi, slijedeći misaono tekst neke bajke, svoje misli pretvarali u pokretne misaone slike, u kojima su pokretom ostvarivali sklad i harmoniju oblika kružnice. Slijedeći pri svom radu, slično slikarima i skulptorima, odnos građe ljudskog tijela sa zakonima geometrije koreografi su pokretom otkrivali u prostoru kružnice uvijek nove mogućnosti, pa su pokretom oblikovali prostore uvijek drugačijih geometrijskih tijela, koji su postajali vidljiva metafora za ono napisano, za njihov osjećaj i tako uzdizali ples u svijet umjetnosti.

"Sloboda tijelu i pokretu", uzvikivali su koreografi početkom prošlog stoljeća, pa su svojim novim idejama i skicama rušili granice estetske konvencionalnost baletnog pokreta i tako počeli utirati put za "Moderni ples". Potaknuti novim istinama o prostoru i vremenu u znanosti, slijedeći promjene obrazaca u načinu razmišljanja, spoznavajući prostorvrijeme kao dimenziju koju čovjek sam svojim pokretima ostvaruje, koreografi su skicirali novu "Utopiju pokreta".

Ne želim i ne mogu ulaziti dublje u objašnjavanje koreografije plesa i baleta, jer kada govorim o koreografiji svakodnevice ja pritom mislim na umijeće i sklad prirodnih, svakodnevnih pokreta iz kojih izrasta naše prostorvrijeme, harmonija našega života.
Prirodan pokret je osnova svega drugoga što se u nama i oko nas događa. Pokretom se budimo i njime tonemo u san, on nas hrani i odjeva, njime učimo, mislimo, gledamo, slušamo, dišemo i volimo.

Ovim tekstom kličem "Sloboda tijelu i svakodnevnom pokretu" i pozivam vas na putovanje u dubinu sebe samoga, na ulazak u labirint zrcalnih neurona gdje vam se smiješe vaša osjećanja i vaše godinama nagomilavano znanje s kojim možete, ako uistinu poželite, pokretnim misaonim slikama ostvarivati svoju koreografiju pokreta, vratiti se svom početku i ponovo učiti disati, hodati, lebdjeti, postajati svileni šal koji leluja na vjetru, lepršavi leptir, elegantna pantera ili treperava breza.

Misaono ulazim u odaju ogledala i odjeka. Osjećam tu nema hladnih vjetrova koji lede osjećanja. Uranjam u dubinu, čutim moć bezimenog osjećaja. Čujem glas iz daljine, zov procvjetalih ruža na obali odsanjanih dana. Dotaknute uzdasima školjke se otvaraju. Umiru rađajući ljepotu. Kao Jakovljeve ljestve biseri premošćuju tišinu. Čujem poeziju oceana, simfoniju svemira, rapsodiju boja. U zrcalnoj odaji bljesak očiju boje sna i staza latica zaostalih iz vremena oluje ruža. Prišao si mi bestjelesan, nestvarno stvaran. Toplina tvog pogleda otapa lednicu zatomljenih osjećanja. Začuh Sandbergov stih, postoji mjesto gdje ljubav počinje.

Otvaram oči, mjesec bdije nad mojim snom. Noć se slijeva u dijalog o lepršavoj košulji.

"Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj."

"Zašto mi danas recitiraš Sandberga?"

"Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene"

"Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra koji je razgovarao sa zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni"

"Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni"

"Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini da si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba"

"Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao."

"Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba"

"Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju"

"Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav "

"Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav."


Dijana Jelčić





kako tada tako i sada... jednostavno ljubav...



Koreografija svakodnevice, umijeće pokreta i jednostavno ljubav... napisano kao osvrt na knjigu Umijeće svakodnevnog pokreta u ljeto 2007


fotografije... mi na početku priče i sada

Post je objavljen 07.03.2017. u 07:47 sati.