Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/sveosvijetuprijenasiokonas

Marketing

Raskol Tito Staljin

Nova Jugoslavija je stvorena i očišćena od klasnih neprijatelja, vlast su preuzeli radni ljudi na čelu sa KPJ koju predvodi maršal Josip Broz Tito. Povijest počinje od nulte godine tj 1945 nakon velike pobjede golorukog naroda protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Svi koji drugačije misle su likvidirani i ušutkani, počinje nova era oslobođena zaostalosti prošlosti buržuazije i raznih praznovjerja vjera je skoro pa zabranjena, Bog je mrtav, radni narod očekuje procvat, razvojem znanosti će se definitivno dokazati da Boga nema, da je to jedna zaostalost prošlih vremena, pred nama su neviđeni procvat socijalističkog čovjeka po uzoru na SSSR, petoljetke se rade, kreće obnova. Kao što se drug Staljin pitao koliko to papa ima divizija gdje su mu, tako se i socijalistički čovjek divi njegovoj genijalnosti i neustrašivosti, novim pobjedama koje se očekuju, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.

SSSR je prva socijalistička zemlja svijeta, pisao sam poseban post o komunizmu i oktobarskoj revoluciji, kada Lenjin stvara socijalističku boljševičku državu koja je bila ideal komunističkog pokreta koji je nastao kao odraz nezadovoljstva radništva sa iskorištavnjem radnika i nehumanim uvjetima za život radnika koji su jedva preživljavali dok su kapitalisti ostvarivali enormne profite, nešto slično kao danas. Temeljni ideolozi komunizma su Karl Marx i Friedrich Engels. Tako sam pisao u postu o komunizmu koji je negirao sve autoritete pa je odbacio Boga, stoga nije mogao ostvariti raj na zemlji već pakao jer tko god negira Boga dolazi od Sotone. To je papa i prepoznao i pisao enciklike o čemu sam pisao. Ali ovdje mogu istaknuti i još jednu marskističku tezu koja se zadržala do danas, da su narodi na ovim prostorima primitivni, za razliku od recimo kulturnih Nijemaca i Engleza i drugih zapadnjaka. Ta je teza preuzeta od Friedricha Engelsa koji je slavenske narode uvrstio u manje vrijedne i primitivne narode koji nisu ni do koljena Nijemcima i Mađarima. Karl Marx je posebno za Srbe ustvrdio da su "primitivci", a za Hrvate da su "kontrarevolucionari". I drugi narodi su u 19. st. izašli ispod kmetstva, kao Irci, pa ih Marx i Engels nisu etiketirali ali slavenske narode na Balkanskom poluotoku jesu etiketirali jer su imali predrasude i svoj marksizam temeljili na rasističkoj Hegelovoj filozofiji kojom se nadahnuo i Adolf Hitler.

U takvoj ideologiji bez Boga stvara se kult ličnosti, pa nakon Lenjina komunistički SSSR preuzima Staljin i čistkama se rješava svih nepoćudnih, on postaje Bog među komunistima. Čistke su bile takve da su se prijavljivali i supružnici međusobno i slani su u Sibir. U povijesti su te metode postale poznate kao staljinističke, slani su najbolji prijatelji i drugovi u Sibir, tko je god imalo bio sunmljiv. To su 30 godine 20 stoljeća. Josip Broz kodnog naziva Valter jugolsavenski komunist je tako napredovao što je prijavio svoje drugove i poslao ih u Sibir. On je kasnije postao poznat po imenu Tito. Tito je politiku učio od sovjetskih boljševika, i shodno tome se i sam ponašao kao boljševik, a uzor mu je do kraja života bio Staljin, i shodno tome se ponašao staljinistički otkad je kao šef zagrebačkog mjesnog komiteta komunističke partije 1927. ultimativno zahtijevao staljinizaciju KPJ, i time došao u fokus samoga Staljina; čim je nakon svoje robije došao u Moskvu, počeo je 4. ožujka 1934. pisati Staljinovoj tajnoj policiji karakteristike o vodećim jugoslavenskim komunistima u Moskvi. Kao bi povijest o njemu ispala bolje, dao je nakon Drugog svjetskog rata krivotvoriti ključne dokumente koje je sam pisao; krivotvorenje se u vrijeme Jugoslavije zvala „autorizacija“, tako da je Tito autorizirao sve ključne dokumente, kao na pr. proglas koji je pisao nakon napada Njemačke na SSSR od 22. lipnja 1941. kada je iz proglasa dao izbrisati ključnu riječ koja ga je kompromitirala, naime, izbacio je riječ koja ga je povezala sa činjenicom da je gotovo dvije godine podržavao pakt između Hitlera i Staljina od 23. kolovoza 1939. godine. (Izvorni dokument pronađen je u arhivu u Beogradu.)

Staljin je točno znao tko je njegov „Valter“. Znao je da je Valteru u listopadu 1944. uputio pomoć od gotovo pola milijuna vojnika Crvene armije koja je jugoslavenskog doušnika sovjetske tajne službe ustoličila na vlast u Beogradu. Ono što još saznajemo iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije je, da je Tito nakon ustoličenja na vlast od Staljina dobio vojnu pomoć, a ta Staljinova pomoć Titu je uključivala blizu 500 borbenih zrakoplova i na stotine tenkova, topova i drugog ratnog materijala. Povijesna je istina da se Tito nalazio u Rumunjskoj kad je Crvena armija potisnula njemačku vojsku iz Beograda, i tek nekoliko dana nakon toga je Tito u čamcima ratne mornarice Crvene armije došao Dunavom u Beograd i preuzeo vlast, odabravši si dvorac Karađorđevića kao svoju rezidenciju.

Informbiro je bio savjetodavni organ komunističkih partija koji je osnovan 1947. godine sa sjedištem u Beogradu.Osnovan je četiri godine nakon gašenja Kominterne i sastojao se od koordinacionog tijela u koje je ušlo devet evropskih komunističkih partija: KP Jugoslavija, Bugarska, Mađarska, Rumunska, Francuska, Italija, Čehoslovačka, Poljska i SSSR


Važno je naglasiti da je osnovan u vrijeme produbljivanja razmimoilaženja između Sovjetskog Saveza i zapadnih sila u pogledu međunarodnih problema.Osnovni zadatak Informbiroa je bio da omogući organizaciju razmjene iskustava i informacija te koordinaciju djelatnosti komunističkih partija na osnovu uzajamne suglasnosti.
Međutim,stvarni ciljevi Informbiroa su bili drugačiji od onih službeno objavljenih. Staljinsko rukovodstvo je u Informbirou,kao ranije u Kominterni,prije svega vidjelo „instrument“ koji bi Sovjetima omogućio apsolutnu moć nad novonastalim pokretima i strujama u drugim socijalističkim zemljama.Informbiro je,u biti,trebao da bude sredstvo za širenje moći Sovjetske države u međunarodnom komunističkom pokretu,kao i u cijelom svijetu.

Rad Informbiroa je trebao da doprinese potpunom podvrgavanju socijalističkih zemalja državnoj politici SSSR-a.Također,to je značilo da će se Staljin i SSSR suprotstaviti svakoj komunističkoj partiji koja bi pokazala afinitet da svoju unutrašnju i vanjsku politiku vodi samostalno ili koja bi odstupila od bezrezervnog prihvaćanja sovjetskog iskustva.Neki od primjera su i miješanje SSSR-a u unutrašnje stvari KP Japana te pogubljenje političkih državnika u Mađarskoj i Bugarskoj.

Tito je bio veći staljinist od samoga Staljina, koji je htio stvoriti veliku Jugoslaviju, koju je Andrija Hebrang zahtijevao na zapovjed Tita od Staljina u Moskvi prilikom službenog posjeta jugoslavenske delegacije sovjetskoj, i koju je također htio i Staljin odnosno SSSR, ali ne pod uvjetom ratnog sukoba sa Zapadom.

Činjenica što je SSSR prvu atomsku bombu testirao tek 1949. godine, mjesecima nakon rezolucije Informbiroa protiv Tita iz 1948. godine, znači da se Staljin bojao da ga njegov aparatčik Tito ne gurne u ratni sukob sa Zapadom koji je raspolagao atomskim oružjem, za razliku od Sovjetskog Saveza u to vrijeme.

Tito je htio velikoj Jugoslaviji pripojiti Bugarsku i Albaniju, ali i austrijski dio Koruške i talijanski Trst, te se miješao u građanski rat u Grčkoj gdje je pomagao grčke komuniste u ratu protiv grčke zapadne vlade. To su sve bili opasni tenutci koji su prijetili eskalacijom sukoba između Istoka i Zapada, a Tito je bio savršen casus belli za Zapad da Sovjetski Savez izbriše u atomskom napadu; u to vrijeme već je zapadno zrakoplovstvo završilo kartografiranje Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, i određene su mete u obje zemlje, i da je Zapad htio, napao bi i Titovu Jugoslaviju i SSSR, i pobijedio bi u tom sukobu jer je raspolagao atomskim oružjem, a komunistička koalicija nije imala to novo čudesno oružje, tako da je pobjednik u slučaju sukoba bio unaprijed određen.

Međutim, Zapad nije htio taj sukob s Istokom, osim ako bi bio prisiljen, i stoga je Staljin poslao signal da smjenjuje svog aparatčika (rez. Informbiroa), i doušnika sovjetske tajne službe “Valtera“ (Josipa Broza - Tita) kako ne bi Zapadu dao alibi da raspusti Sovjetski Savez.

Tito pak, kako bi se obranio od Staljinove ubitačne kritike, izmislio je navodne tajne agente Sovjetskog Saveza, jednog Srbina, i jednog Hrvata, a taj Hrvat koji je izabran da bude žrtveno janje bio je Andrija Hebrang koji je optužen da je staljinist, iako je Tito među staljinistima bio najveći staljinist. (Titov motiv da “Sremca“ odnosno Hebranga izabere za žrtveno janje leži u činjenici da je Hebrang među komunistima u Hrvatskoj bio jako popularan, a srpski komunisti su imali strahopoštovanje prema njemu, te je Hebrang bio opasan Titov oponent u Jugoslaviji.)

Tendencija miješanja sovjetske vlade u jugoslavenske unutrašnje poslove odražavala se u nizu zahtjeva, od kojih je najdrastičniji bio da se formira sovjetska obavještajna služba u jugoslavenskim ustanovama. 18. i 19.3. 1948. SSSR je povukao sve vojne i civilne stručnjake iz Jugoslavije, odbija pregovore o zaključenju trgovinskog sporazuma i prijeti ekonomskim sankcijama.Rezolucija Inforbiroa 28.6. 1948. donosi "osudu jugoslavenskog rukovodstva".

Staljin je uveo ekonomsku blokadu Jugoslavije, sovjetska vojska je izvodila vojne vježbe uz istočne jugoslavenske granice a pokrenuta je i nova čistka komunističkih partija u istočnoj Europi kako bi se iskorijenio Titoizam. Albanija prekida diplomatske odnose sa Jugoslavijom te ističe pretenzije prema Kosovu, dok Bugarska iznosi teritorijalne pretenzije prema SR Makedoniji. Ovakav pritisak samo je otežala suša u Jugoslaviji 1950., kao i zategnuti odnosi prema Zapadu zbog pitanja Trsta, ali se SAD uključila te joj pružila pomoć u hrani u vrijednosti od 9,5 milijuna $.
Pomoć je nastavljena i idućih godina, kako bi se potkopao Staljinov pokušaj hegemonije u istočnoj Europi. Dokumenti iz povijesnih arhiva govore crno na bijelo da je Zapad, prije svega da su SAD upumpale u Titovu Jugoslaviju, ni manje ni više nego točno 102 milijarde US$. 102 milijarde dolara koje je Zapad na ovaj ili onaj način poklonio kao bespovratnu pomoć, kao što danas Izrael od Sjedinjenih Američkih Država dobiva svake godine najmanje jednu millijardu dolara bespovratne vojne i druge pomoći.
Nakon razlaza Staljina s Titom, SAD su Jugoslaviji dale 1952. bespovratnu vojnu pomoć od 500 ratnih zrakoplova, od toga polovica mlaznih, na stotine tenkova, topova i na tisuće tona pšenice i svake druge vrste pomoći. 1954 godine je Jugoslavija je potpisala Ugovor o specijalnoj vojnoj suradnji sa Grčkom i Turskom dvjema članicama NATO saveza. Na upit zamjenika Državnog tajnika SAD, kome bi se u slučaju sukoba priključio, Zapadu ili Sovjetskom Savezu, Titov izaslanik Koča Popović rekao je da ideološka razlika nije problem.

Tito je raskinuo odnose sa istočnim blokom te krenuo u stvaranje pokreta nesvrstanih. Zbog svoje pozicije između dviju strana u Hladnom ratu, Jugoslavija je usvojila politiku nacionalne samoobrane te premjestila tvornice oružja u središte države. Oko 500 jugoslavenskih komunista u SSSR-u odbilo se tada vratiti natrag u Jugoslaviju. I u samim redovima partije, oko 55.000 članova ili 12% same KPJ, je stalo na stranu sovjetskog Kominforma. Titov odgovor kako bi suzbio staljiniste u vlastitim redovima bio je oštar: oko 16.000 je poslano u radne logore, poglavito Goli otok, dok je 5.000 emigiriralo. Ukupno je oko 172.000 ljudi uhićeno u Jugoslaviji od 1948. do 1952.Tito je tako preživio, ojačao ugled Jugoslavije u svijetu te nadživio Staljina čak 27 godina. Velika pomoć bio je SAD, koji je Jugoslaviji dostavio moderno oružje, ali i Korejski rat koji je sovjetskoj vladi zadao dodatne probleme na istoku. Ovaj raskol se katkad uzima kao jedna od Staljinovih najgorih strateških grešaka: umjesto da je dao Jugoslaviji autonomiju, dao joj je mogućnost da postane suparnička komunistička država, te je otvoren put za druge verzije komunizma nezavisne o SSSR-u, pa i buduće pobunjenike u NR Kini. Tek nakon Staljinove smrti 1953., počela je normalizacija odnosa SSSR-a i Jugoslavije. Novi vođe sovjetske vlade, Nikita Hruščov i Mihail Gorbačov, su se kasnije ispričali vlastima Jugoslavije te okrivili Staljina zbog raskola.

Goli otok je zloglasni logor na istoimenom otoku za jugoslavenske političke zatvorenike osnovan 1949. godine po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države. Izabran je zbog nenaseljenosti i nemogućnosti bijega. U logor su slani uglavnom komunisti osumnjičeni za sklonost da surađuju sa Sovjetskim Savezom nakon sukoba Staljina i Tita 1948. godine, to jest, kako se tada govorilo, "za suradnju s Informbiroom". Civili su na "preodgoj" u pravilu slani bez suđenja, administrativnom odlukom, dok se vojnim osobama sudilo na insceniranim procesima na kojima su osuđivani na najmanje tri, pa sve do dvadeset godina strogog zatvora.

Tretman koji su jugoslavenski komunisti organizirali svojim partijskim kolegama i suborcima 1940-ih i 1950-ih godina bio je ne samo brutalan, nego i moralno degradirajući.
Prvi logoraši stigli su na otok, točnije bili izbačeni iz broda na stijene jer nije bilo pristaništa, 9. srpnja 1949., ukupno oko 1200 ljudi. Prema procjenama na Golom otoku je bilo između 16 i 32 tisuće logoraša, od kojih je umrlo između 400 i 4000. Na Golom otoku bio je logor za muške, dok se na Svetom Grguru nalazio logor za ženske zatočenike. Najodgovorniji za formiranje političkog logora "Goli otok" bili su zapovjednik UDBE za Hrvatsku, general Stevo Krajačić i Edvard Kardelj. Jedan od zapovjednika logora bio je i narodni heroj Jugoslavije Ante Raštegorac.
Kada bi u gulag stigao novi logoraš, za "dobrodošlicu" su stari logoraši poredani u dvije kolone u špaliru te su novoga morali isprebijati do besvjesti. Oni logoraši za koje su stražari smatrali da nisu dovoljno jako udarali, morali su isto kroz "krvavu stazu".

Političke zatvorenike i disidente smatralo se opasnošću za Jugoslaviju, za socijalizam i za maršala Tita. Među zarobljenike su bili ubacivani agenti koji su stvarali grupacije. Tom su metodom poticana ubojstva na Golom otoku, kada su kažnjenici iz jedne skupine napadali one iz druge.

Svjedočanstvo zatočenika Vladimira Bobinca o Golom otoku:

"U čemu je strahota tog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Hrvatskoj, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika. Sada često čujem kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali. Zato jer smo svi mi duboko pogođeni onim što smo ondje doživjeli. U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa. Prva greška koju bi kažnjenik načinio bila je osloviti svojeg isljednika "druže isljedniče". Tada bi dobio odgovor: "Nismo mi drugovi, ti si bandit, a ja nisam". Dolaskom na otok izgubio si vlastito ime i postao 'banda'. Druga je velika greška bila kad bi rekao isljedniku "Ja nisam kriv". To je bila velika greška, jer tom tvrdnjom uvrijedio si UDBU, ona znači hapsi nevine ljude. Na Golom otoku moraš shvatiti da si kriv i moraš biti zahvalan UDBI što ti je omogućila da shvatiš da si kriv i da ti je UDBA omogućila da okaješ svoju krivnju. To je bilo osnovno pravilo."
U Hrvatskom državnom arhivu postoji popis zatočenika koji je bila sastavila UDBA. Na tom popisu, za kojega se zna kako nije kompletan jer se u njemu ne navodi barem 28 imena i 3 osobe koje su potvrđeno bile zatočene na Golom otoku, bilo je ondje zatočeno 16.101 zatočenika i zatočenica (15.173 muškarca i 928 žena) koji su u postotku bili:
Srbi (44%)
Crnogorci (21,5%)
Hrvati (16%)
Makedonci (5%)
Slovenci (3,5%)
Albanci (3%)
Ostali (7%)

Sveukupno je po tom popisu na Golom otoku život izgubilo na razne načine (prirodna smrt, ubojstvo, samoubojstvo) 413 osoba.
Većina je zatočenika otpuštena s Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza. Većina vojnih osoba ostala je ipak zatočena u logoru još dvije godine. Dio zatočenika ostao je u logoru čak do 1960. godine. Kaznionica je na Golom otoku djelovala i nakon toga, te je ukinuta 1986. godine.



Post je objavljen 18.02.2017. u 22:18 sati.