ZARUČNIČKI AUTIĆ
Nije znao kako i što bi mogao reći ako je sretne licem u lice. Istina pratio ju je, onako izdaleka kako ga ne bi mogla otkriti u toj masi turista. Od kuda je došla? Iz kojeg se svijeta pojavila? Te ga misli nisu napuštale. Bio je na ulasku u pedesete i znao je kako je to zadnja godina kada bi mogao konačno uploviti u taj začarani život oženjenog muškarca. Do sada nije razmišljao o prolaznosti života jer je svaki dan proživljavao užurbano, poslovno, uz mnoge ljude sve do kasnih noćnih sati. I kad je konačno odlučio uzeti nekoliko dana odmora ona je iskrsnula kao jedini njegov interes. Već prvo jutro ju je zamijetio na terasi za vrijeme doručka. Bila je u grupi ljudi, ali nije izgledalo da je itko od njih njen partner. Nije joj mogao odrediti godine, ali vidio je da nije više tako mlada kao one koje su ga oblijetale pokušavajući ga odvući pred matičara. To jutro je bila sama za stolom. Dan od sunca i mirnog jutra. Odlučio je pitati da li je slobodno sjesti iako su gotovo svi stolovi bili slobodni. Samo je klimnula uz polu osmijeh. Nekako odsutno je miješala šećer u kavu, kao da je ne zanima ni kava, ni jutro, ni pogled na otoke u to prekrasno jutro. Znao je da mora vrlo oprezno započeti razgovor. Uvijek je najbolje krenuti od pitanja oko vremena i mora. Njeni su odgovori bili kratko da, je, je. Pitao se gdje li je stvarno ona dok je njeno tijelo tu na tom stolcu sasvim blizu njega? Na pitanje zašto je tužna, kao da se probudila, pogledala ga je i prasnula u smijeh. Sav u čudu samo ju je gledao sve dok se nije prestala smijati, a onda šok. Vedrane, ti mene stvarno ne prepoznaješ, upitala je kroz šuštanje smijeha? Kako bi ju znao, ta prvi put je vidi? Tu nešto ne štima, ali odlučio je zaigrati njenu igru. Ne, on je ne pozna, siguran je. Uz veselje u očima odlučila ga je vratiti u vrijeme kada joj je još kao maloj djevojčici obećao biti muž. Bili su u istoj vrtićkoj grupi. Dolaskom u vrtić obavezno ju je poljubio u obraz i cijeli dan pazio da ni jedan drugi dječak ne dobije njenu pažnju. Jednog ju je sunčanog dana dok su se igrali u pješčaniku zaprosio darujući joj najdraži autić. Posegnula je u torbicu i izvadila taj zaručnički autić. Uz smijeh ga je pitala želi li da mu ga vrati. Ne, ne, ne, mucao je sav sretan. Na pitanje gdje je bila sav njegov život nakon vrtića ispričala je o njihovom preseljenju u Švicarsku i o tome kako se vratila srediti sve oko prodaje kuće nakon bakine smrti. Nije se nikada udala, nije se pojavio gospodin pravi. Dva mjeseca nakon tog jutra sjedili su u bakinoj kuhinji sa pravim prstenima na prstima uz smijeh kojim začarani život konačno počinje.
(iz još neobjavljene zbirke Smijeh i suze)
Post je objavljen 17.02.2017. u 08:29 sati.