Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/broduboci

Marketing

Neka je more meni tu

Na fasadi jedne zgrade u Sinjskoj ulici u Splitu, nasuprot robne kuće Prima, od pješačkog pa još malo gore prema Kruševića gumnu, kitnjastim su slovima bili ispisani sljedeći stihovi:

More
Kolijevko života
Zipko krilata sna


Ako se ne varam, a bilo bi stvarno šteta da se varam, autor prigodnih stihova je bio čuveni pjesnik Jure Kaštelan, a osvanuli su u osvit i čast Mediteranskih igara u rujnu sedamdeset i devete kad je grad pod Marjanom možda jedini put u svojoj povijesti izgledao kao apoteka, umiven, čist, pače i dezinficiran.

U vrijeme posvemašnjeg zanosa i vjere u bolje sutra, energije vidljive i opipljive, koja je strujala ulicama ovoga grada, kao da se tih dana probudio duh drevnih Olimpijskih igara iz antičkih vremena, kad su se sukobi prekidali, a oružje mirovalo. Slavio se sportski duh, slavilo se prijateljstvo, a iznad svega se slavilo jedno more koje povezuje sva tri kontinenta staroga svijeta, more koje su od milja nazivali kolijevkom civilizacije.

Danas, više od trideset, evo skoro će biti i četrdeset godina nakon igara, od kolijevke nije preostalo ni golo k a od civilizacije možda tek poneko cc.
Mediteran je danas more uznika, utopljenika, nesretnika koji bježe iz svojh domova u potrazi za boljim životom i more prokletnika koji zarađuju na mukama ovih prvih.
No, nije more krivo makar davna pjesma Divljih jagoda uz koju smo se stiskali na ekskurzijama uporno tvrdila suprotno.

Ti, ti si ga upoznala, jedne ljetne večeri
On, on te je poljubio i svašta nešto se još dogodilo dok more se pjenilo bla bla bla trala la la.

Postoje rečenice koje čovjek ne bi smio izgovoriti. Eventualno pomisliti da, ali prevaliti preko usana - nikako. Ne mislim pritom na nekakve prostačine i opačine, uvrede i klevete, mislim na sasvim obične, nevine, gotovo pa bezopasne rečenice. Na primjer da kažete ovako - nikada ne bih mogao živjeti bez ...
Umjesto tri točke može stajati bilo što. Psa, mačke, cure, tetke, votke, vina, piva, pašticade s njokima, mramornih kolača, čokolade, keksa, seksa i svega ostalog što se eksa. Zapamtite dobro, rečenice takvog tipa nikada ne smijete izreći ni javno ni tajno.

Jer čim je izgovorite, onaj mudri barba sa savršenim smislom za humor će vam odvaliti dvije peščurine i u najskorije vrijeme vas lišiti pojma što ste ga zamislili iznad one tri točke.
Stoga neću reći (a ni promisliti) da ne bih mogao živjeti, ali ako smijem preformulirati - znam da bi mi bilo jako teško provoditi dane bez mora.
Ne mora more meni biti sve i sva, ne moram se svakog dana u moru kupati plivati skakati jedriti veslati, čak niti ga gledati, meni je dovoljno da je more negdje blizu, da osjećam njegovu prisutnost, miris, okus i onaj osjećaj kojega tek šesto čulo može detektirati.
Neka je meni more tu.

Vjerujem da nisam usamljen u tom osjećaju. Ne samo u ljubavi spram mora, mislim da svaki čovjek u sebi gaji osjećaj ljubavi za ... nešto! Ravnicu, planinu, dolinu, rijeku, pustinju, sprud, kamen, zemlju, stablo, grm... Ili žbun. Žbun moraš voljeti.
Nisam siguran stiče li se taj osjećaj rođenjem, odrastanjem, možda nekim događajem ili tek dojmom u formativnim godinama ali sve u svemu - mirne duše mogu reći, čak i ne koristeći pjesničke fjorete o zipkama krilatog sna, dakle sasvim jednostavno - sretan sam što živim pored mora.



Znanstvenici će takve osjećaje objasniti racionalno - tamno plava boja mora će poticati smireno raspoloženje zbog efekta tog i tog, boravak u blizini mora rasteretit će vašu podsvijest zbog molekule te i te, more će vam osvježiti umorne misli i poboljšati koncentraciju ni zbog čega posebnog već jednostavno zato što more to umije.

Naravno, ne dijele svi stanovnici uzmorja jednaku opčinjenost velikim plavetnim. Dok će neki zdušno živjeti s morem, oni drug(ačiji)i će živjeti uz more ili će im jednostavno biti svejedno. Štoviše, usudio bih se reći da takvi danas prevladavaju.



Ljudi od mora u pravilu nisu vični "bizmisu". Nemaju tu prodornost, drskost, poduzetnost. More ih je naučilo da se sili koja umnogome prelazi njihovu snagu nabolje oduprijeti tako da joj se - ne odupire. Oni nisu bundžije, revolucionari, radije će grintati u društvu istomišljenika ili brontulati ispod glasa kad ostanu sami sa sobom.
Ne mogu ni zamisliti kako bi izgledala seljačka buna da su je kojim slučajem poveli ljudi s mora. Čime bi oni jurišali na velmože? Ribarskim mrežama, vršama, kolutovima za spašavanje, bokobranima možda?

I svakakve mi se misli roje dok hodam u mutno zimsko jutro pored mora, pri moru, nad morem, a more bistro, more živo, more mirisno mi moje more izbistri ne hajući nimalo o znanstvenim formulama.

A ona zgrada u Sinjskoj ulici u Splitu, još je uvijek tu, ali na zapadnoj fasadi koja gleda prema Primi nisu više stihovi Jure Kaštelana već bezlični natpis - Hotel Cornaro.
Eto, koliko smo napredovali, uspjeli smo divno veličanstveno veliko more zgurati u jedan običan korner.






Post je objavljen 02.02.2017. u 21:11 sati.