Marketing
Dan sedmi
STO GODINA SAMOĆE
Nikada ja nisam naučila izaći iz Maconda.
Otkada sam ga otkrila tog razuzdanog ljeta koje je mirisalo po zapuštenim ružama, odstajaloj vodi u crijevu i sprženoj travi, pa doputovala poštanskom kočijom i raspustila se čitajući je u svim milim položajima tijela, otuđujući se tako od vršnjaka, prijatelja, dečka, obitelji,
niti za Cien ańos de soledad, nikada mi nije postao pretijesan tvoj grad,
osobito kad vjetrovi i snijeg u travnju ne bi stajali
danima.
I zalud su me mudri uvjeravali kako je izmišljen, ma fikcija obična,
kako se s vremenom gubi
i taj osjećaj pripadnosti i taj osjećaj samoće,
taj žar, taj vječno siguran ugib na predjelu nečije ključne kosti,
da vjetrovi ne postoje koliko se god napuhavali i pušu jer nemaju dušu,
da čovjeku kako stari, postaje zapravo svejedno s kim će i kako proživjeti suton,
odmetnuti se od sigurnog tla,
doživjeti strasnu ljubav ili postati suh i bez ljubavi,
dočekati jutro ili ugledati zvijezdu repaticu ispod niskih krovova Mexico Citiyja
u kojem si pružio svoju dušu zvijezdama,
dragi moj Gabo.
Ne brini, stari moj, nisam im vjerovala ni riječ.
Mi znamo. Nije svejedno .
Nikada i ništa nije svejedno.
Sreća pripada hrabrima, ludo hrabrima.
Kao i samoća.
I radije sam oduvijek odabirala sto godina samoće i neka čudna snjegovita proljeća,
znajući već otprije, odmalena, da se stvari na neki čudesan način odvijaju istovremeno.
I da ništa od mene ne odlazi.
I da ništa ne mogu izgubiti osim sebe.
I da sam već umrla i rodila se, pa čega da se onda bojim.
Da istovremeno imam i veliku obitelj u kojoj kao debela mama kuham šalšu s tijestom u ogromnom loncu, govoreći slasne prostote punim ustima, hraneći dječicu rajčicama i crnim humorom,
a sve s debelom cigarom u svom desnom kutku usana.
I da sam istovremeno plesačica na žici, ostavljen muškarac u zadimljenom cafeu, uplakan klaun u cirkusu na rubu grada ili ona laka morala naslonjena na zid nekog zapišanog kolodovora na rubu svijeta.
Moj duh luta s Ciganima, pljačka brodice s gusarima,
muškarac sam nepovrediva ega i žena krhkija od cvijeta kestena.
Rođena otvorenih očiju, ja nepogrešivo predskazujem budućnost
koja i nije ništa do li onoga što nam se odavno dogodilo.
Nesposobna za ljubav i gorljiva u želji zauvijek tonuti u zagrljaju i vratu onoga koga zavolim.
Sve sam. I svuda. Proturiječna i istovremena.
I zato nije svejedno.
Ništa nije svejedno.
Moji dodiri zaustavit će mraz cvijeta u propupavanju, ali specifična i teško shvatljiva logika
u samo tri sekunde kadra je otpustiti uže u sasvim pogrešnom smjeru.
- Čudo si, kaže.
A meni se skuplja ona nezaustavljiva tekućina na rubu zjenica dok ga gledam tako zamagljenog,
u pokušaju da me shvati kao čudo koje nije moguće razumijeti
bez samoće.
Od sto godina.
Post je objavljen 29.01.2017. u 16:18 sati.