Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/broduboci

Marketing

Voda uvijek nađe put

Pojavi se taj osjećaj svake godine u isto vrijeme, par dana ranije, par dana kasnije, ali obavezno siječnja dvadeset i nekog, postruji hladnim jutrom kao zaboravljena pjesma grupe Film odsvirana u Kulušiću osamdeset i već tko više pamti koje. Ne znam kojim ga osjetilom ćutim, ne umijem ga ni opisati, možda kao ronioca kada zaranja do morskog dna, pa na trenutak zastane, pokupi spužvu, školjku, možda kamen načičkan algama ili pola šake pijeska kao dokaz da je dotaknuo dno, a potom smirenim zamasima peraja krene prema gore prateći odbljesak sunca koji treperi na površini. Slično njemu, jedna se zima kroz dubinu vremena spusti do dna, primiri se, osvrne jednom, dvaput i kada shvati da je sama u toj dubini okružena tamom i hladnoćom, odluči potražiti bolje mjesto.



Hm, a možda tu nema ničeg mističnog, možda se samo radi o odrazu moje želje puste da se otrgne i pođe u svijet jer nikakve slutnje, naznake još nema, ni mirisa, ni pjeva ptica ni pruge boje rubina na istočnom nebu netom prije izlaska sunca.



No, u jedno sam potpuno siguran a to je da u ovo doba zime, kada već polako osnaži dan, a nebo se propne žustro kao crni konjić na nosu crvenog automobila, najviše volim otići do rijeke Krke, posebno do onog dijela između Visovca i Roškog slapa koje me iz visine podsjeća na pješčani sat. Jezero gore, jezero dolje, a između njih kanjon koji budno motri da nam vrijeme ne iscuri uzalud.



I točno znam da ne smijem propustiti trenutak kada na tom golemom satu otkuca podne. Želim biti u blizini i na trenutak zanemariti vizualni dojam, slikoviti prizor otočića usred rijeke sa samostanom obrubljenim jablanima. Jer. taj trenutak kada točno u podne krene zvuk zvona sa samostanske crkve, raširi se jezerom, zaplovi preko rijeke, odbija se od klisura kanjona, svakog puta je jednako impresivan i upečatljiv.



U takvim trenucima shvatiš ono što već odavno naslućuješ, ali svakog puta iznova i ponovo ti bude drago jer sve doživljeno prihvatiš kao potvrdu da je rijeka, svaka rijeka, ponajmanje voda koja teče, a neizmjerno više neuhvatljiva fluidna struja koja slijedi put kojega je sama zacrtala.



Ono što krvotok znači za čovjeka, sav taj splet arterija, vena i kapilara koji omogućuje da našim tijelom struji život, zamršeni sustav kojeg ne vidimo, ali ga i te kako osjećamo, može se na isti način preslikati i na prirodu. Rijeke znaju zašto postoje. I ne moraju to nikom objašnjavati. Onaj tko želi, shvatit će. Pritom su i strpljive, ne žure, ne budalesaju, znaju da imaju vremena napretek.



Mada, ni one nisu vječne. Tektonika odradi svoje. Dođe potres, uruši se zemlja, poremete se tokovi, kanjon presuši, a voda ode drugim, samo njoj znanim putem.



Kad god se zateknem na obalama Krke, gotovo nesvjesno krenem uzvodno. Tako je najbolje da se rijeka i ja gledamo, licem u lice. Nemamo što kriti. Ona val za valom, ja korakom po korak.



Sada postoji lijepa staza kojom se može od Stinice u neposrednoj blizini Visovca krenuti kroz šumu stoljetnih hrastova, popeti do platoa iznad kanjona, proći pored Samodola, pa se opet približiti rijeci, pozdraviti Kamičak, ponekad zvan i Orlov grad, nekadašnju utvrdu koju je pregazilo vrijeme.




Potom se još malo penjati i spuštati, vijugati lijevo migoljiti desno pa ravno kroz šaš sve do Roškog slapa. Pritom uživati u zimskoj tišini i pogledom pratiti orla kako kruži iznad strmih litica.
Pa u njima prepoznati stijenu koja je dušu dalu za isklesati glave znamenitih predsjednika kao u onom američkom Diznilendu. Pardon - Rushmoru.



Zamisli, seko prizora, iznad kanjona rijeke Krke goleme isklesane glave Franje, Stipe, Ive i Kolinde... Koliko bi nam onda tek turista dolazilo... Brrr, odakle mi je ovo palo na pamet, bjež bjež od mene, altroke Dakota!

Od Roškog slapa vode dvije staze oštro uzbrdo i tu se nameće strašna dilema - koju odabrati?



Prvu koja će ti otvoriti čarobne poglede prema jugu ili onu drugu koja će te mamiti vodenim kaskadama i dovesti pred vrata Oziđane pećine?



I zapravo, kao rijetko gdje drugdje, ovdje te pored svih prirodnih ljepota vidljivih na svakom koraku, raduje i donosi toplinu oko srca spoznaja da je utjecaj čovjeka i te kako vidljiv ali na najbolji mogući način. U odnosu na stanje od prije deset - petnaest godina, kad je sve osim Skradinskog buka, bilo onako hm, šuć-muć pa proli, Nacionalni park Krka je napravio korake od sedam milja. Staza duga nekih devet kilometara napravljena je majstorski, zaista maj-stor-ski, i ako ikada budete u prilici - ne oklijevajte.
Ide, ide to na bolje. Polako, ali -ide!





Post je objavljen 24.01.2017. u 21:07 sati.