svi nešto pišu o ljubavi. e pa ljubav je ovakva, ljubav je onakva, ljubav se daje, ljubav se ne hvasta i nije nasilna, ko ima ljubavi ne poznaje mržnju itede, itede.
e pa nije baš tako kako bi neko tija prikazat svoj emocionalni doživljaj ljubavi. najprvo, kad pričaju o ljubavi onda 95% nji priča ili piše o tragičnim ljubavima, znači da ne stoji ono da ljubav usrećuje. da i usrećuje ne bi kukali i osjećali se jadno, ka prvo. a onda to povlači za sobon pitanje 'zašto se osjećaju jadno u ljubavi?'. ako je ljubav bezrezervno davanje nemoš se osjećati jadno, e ali nije tako. jer da je onda se ne bi pisali srcedrapajući pjesmuljci o nesritnim ljubavima i ljudi se ne bi ubijali. ka šta je oni jesenjin pisnik izvršija trostruko samoubistvo. znači, ljubav je sebična jer traži nešto za uzvrat.
onda ne stoji ni ono da se ljubav ne hvalisa. svi oni šta su upali u vezu koja im je zadovoljavala ego su se odma počeli hvalit svojin prijateljima kako su sretni i oni glupi osmjeh sa lica im nije silazio sve do prve svađe, a svađa je nastala zbog prije iznesenog, poslin toga su prekinuli sve kontakte sa onima kojima su se hvalili, dašta jer će i uvatit zajebavat.
onda su ovi šta su se hvalili i popušili počeli mrzit sve oko sebe jer su ostali bez ljubavi, a oni šta nisu isto su počeli mrzit sve oko sebe u straju da in drugi ne ukradu ljubav pa su, da bi zadržali svoje voljene, počeli smišljat ljubomorne scene kako bi se uvjerili u njiovu ljubav. ti izljevi ljubomore znaju bit toliko snažni da su neki završili i u bolnicu, sve zbog ljubavi. čak što više znali bi izjavit 'sada znam da me on/ona voli'.
e pa jeben ti ja takvu ljubav kad moraš uzest dopunsko osiguranje da bi je (pre)živio, bolje onda da me nije ni srela, nego da završim ka jesenjin.
Post je objavljen 06.01.2017. u 16:43 sati.