Pregled posta

"Kuća Pupuletovih" Anele Borčić

U zbirci priča pod naslovom koji nas odmah usmjerava lokalno, kao otočni
putokaz koji ne vodi samo do obližnjeg mjesta, nego i do njegove paralelne
stvarnosti, Anela Borčić uglavnom...iznenađuje. I to pozitivno, vrlo pozitivno!

Nisam u šetnji Zadrom slutio da kupujem nešto toliko drugačijeg od uobičajene
hrvatske proze. Ne mislim time ništa lošeg, volim našu prozu, Krleža mi je
pojam jako, jako dobre književnosti, Novak i Šoljan perfektne, Ferić zabavne
do bola i, ponekad, WC-a.

"Kuća Pupuletovih" je priča s Visa, ali mogla bi biti s bilo kog drugog
škoja...naravno, uz lokalna obilježja i jezik-svaki je otok svijet za sebe,
to zna svatko tko je kročio na bar dva. Različiti su kao različite planete,
makar bili smješteni jedan uz drugi. Usporedite Pag i Rab, Brač i Korčulu,
Olib i Ist pa je sve jasno!

Kao prvo jezik: nije me nerviralo autoričino korištenje lokalnog jezika, jer
je ubačeno prirodno, ne namješteno kao etnografska lutka u etno-kući, kako
to i prečesto biva.

U 12 kratkih priča ispričala je autorica mnogo toga. Počinje prisjećanjem sušenja
ružmarina za pasje vrućine i mirisa i umora tokom takvog posla u ranom
kolovozu. Dala je i prikaz kratkog udara beznađa, koji kao da je prekočio
generacijski jaz...i brzog povratka životnom, iskonskom, onom što ljude
izvlači iz vlastite dubine na površinu.

U naslovnoj priči opisuje susret s ljudima koji su se vratili na otok da
umru, zlom ženom i njenim ne mnogo boljim-jer beskičmenim-mužem. Sitne duše,
zle duše, sve to otok kao da ističe još mnogo više, izoštrava kao u fokusu
foto-aparata. Lutke se ponekad čine stvarnijim od ljudi, kao da one navode
ljude, a ne obratno.

Anđeli zelene boje je zanimljiva priča o povezanosti događaja. Čudno
privlači čudno, koje u izgladnjeloj mašti otočana lako postaje Čudo.

Našao je tu mjesto i kralj Čipi Čipsa-iako samo in extensio svoje jahte.
Zanimljiva pričica o niskim strastima i privezanosti ljudi uza njih, kao što
je brod privezan uz obalu. Ponekad i prelako otplove.

Lijepa je priča o starcu koji je u bunilu pošao na svoje, koje je postalo
"naše", u ovom slučaju vojno. Spomenula je ovdje ideju "živih mrtvih", ljudi
koji zbog kojeg god razloga ne izlaze više iz kuće, nego žive svoje dane,
godine uzaludnom rutinom do smrti. Svako selo ima takvih, a na otocima to je
još istaknutije, jer je riječ o pustinji usred pustinje.

"Judi sa škorupa" ima podtekst skriven u bjelodanim riječima. Riječ je o
nečem neizrecivom, zlom, ali autorica to odijeva u priču iz svakodnevice otočne
porodice. Priča ostavlja dojam da ne razotkriva istinu, nego ju ostavlja odjevenu
u tuđ kaput.

"Crvene naušnice" je priča o starici koja je usahla na otoku. Jer nije, za mladosti,
htjela prihvatiti sramotu bijega s voljenim čovjekom. Koji sada umire par
soba dalje od njene u staračkom domu, u kojem i sama čeka na red za smrt.
Upozorenje, htjelo bi se reći, ali znamo koliko rijetko slušamo upozorenja
starijih. Teško je prihvatiti da su i drugi živjeli živote, promašili ih ili
zaboravili na bitno u njima. I da bismo, slušajući njihove priče, mogli
ponešto i naučiti.

"Zavjetni prsten" je preistinita priča, makar bila i potpuno izmišljena.
Znamo da je stvarnost mnogo fantastičnija od onog što i
najmaštovitiji pisac može smisliti, a ovdje se spisateljica poigrala jednom
takvom pričom. Uvjerljivo.

"Glad" pokazuje jedno zaboravljeno stanje duha i tijela, gotovo do groteske.

Zadnja priča je, prigodno za priču o otoku i otočanima, nešto gotovo
Hitchocovskog. Jedina veza s otokom je ovdje bijeg sa njega. Ostalo je
čudno međudjelovanje grada na kopnu i zagubljene duše.

Daju za misliti ove priče, i definitivno će im se biti vrijedno vraćati. One su kao
ovaj otočni stroj, bezvremenske, komplicirane i ustrajne u svom postojanju.

Post je objavljen 30.12.2016. u 16:41 sati.