Oriah Mountain Dreamer
Izdavač: Planetopija 2015.
Ne zanima me od čega živiš.
Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati možeš li ispasti budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec.
Želim znati dopireš li do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili su te natjerala da se skutriš i zatvoriš od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju ili svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.
Želim znati možeš li se prepustiti radosti, mojoj ili svojoj, i možeš li divlje zaplesati i dopustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju a da nas pritom ne upozoravaš da budemo pažljivi, da budemo realni, da budemo svjesni ljudskih ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju pričaš istinita. Želim znati možeš li razočarati drugoga da sačuvaš iskrenost prema sebi, možeš li podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe, možeš li biti izdajica i samim time sačuvati svoje povjerenje.
Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, čak i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnuti njezinom prisutnošću.
Želim znati imaš li dovoljno snage da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu.
Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati možeš li ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, kad se osjećaš iscrpljeno, do kostiju izubijano, i učiniti sve što je potrebno da nahraniš svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i što te dovelo ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.
Ne zanima me tvoj studij, gdje, što ili s kim imaš prošlost. Želim znati što te u tebi gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.
Želim znati možeš li biti u miru sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.
Kad bude teško, podsjetit ću vas na ono što već znate; da to možete; da se hrabrost potrebna za potpunije i dublje življenje dobiva ako dopustite da vaša želja postane veća od straha, da snaga izvire iz vaše čežnje da živite potpunijim životom, iz vaše odlučnosti da ne pristanete ni na što manje od toga.
Imam povjerenja u čežnju, ma gdje me zatekla. A obično me zatekne u nepredvidljivom i nezgodnom trenutku. Nikad nisam za nju spremna. Nema načina da se pripremim za to kako me obuzme i napusti, za oštrinu te boli. To je glas onog djelića mene koji sam ostavila iza sebe kad sam pokušala sklopiti pogodbu sa životom, pokušavajući prodati komadić svojih snova kako bih kupila obećanje sigurnosti.
Ali samo tih nekoliko trenutaka provedem sjedeći obasjana svježim, prohladnim sunčevim zrakama ranoga jutra, dok mi povjetarac mrsi kosu, a gola mi stopala miruju na vlažnoj travi. Iznenada me obuzme val čežnje. To je bezimena bol. Od nje mi zastane dah, a usne šapuću: Želim…želim… Ne mogu tome dati ime. Moram čekati, otvorena i gladna. Ona dođe i obuzme me, ta čežnja, i sjetim se onoga za što sam mislila da nikada neću zaboraviti. Čežnja me zavodi obećanjima utisnutim u svaku stranicu moga bića. Šapuće mi o odmoru, o dubokoj povezanosti sa sobom, o bolnoj želji za drugom osobom, o življenju koje je vjerno onome što je sveto.
Znam da ne mogu ostati ako znam da mogu otići. Znajući da mogu otići, do boli sam žudjela da jednom znam kako mogu ostati, kako mogu živjeti predana životnom suputniku koji me nije odvraćao od mog života, ni unutarnjeg ni vanjskog.
Svemir nije dvostruk. Rascjep između Duha i tvari postoji samo u našim mislima i načinu na koji o njemu govorimo. Dotičem Boga kad milujem lice ljubavnika, u naručju držim Voljenog kad je sinova ruka u mojoj ruci, udišem Duh kad osjetim miris sunca u povjetarcu. Svijet mi se nudi na tisuće načina, a ja sam bolno svjesna kako sam rijetko u stanju primiti više od tek djelića onoga što mi nudi, kako često odbijam ponuđeno jer mislim da nije dovoljno dobro.
Nema zaobilaznog puta. Patnju se mora do kraja proživjeti. Rana koju nismo u potpunosti proživjeli proždire nas iznutra. Moramo prilično brzo trčati ako želimo uvijek biti korak ispred te boli.
Ako ne možemo živjeti s našom potrebom da obnavljamo dogovore koje smo sklopili, prekršit ćemo jedino obećanje koje zapravo dugujemo jedno drugome – a to je da budemo iskreni. To znači da treba skupiti hrabrost da bismo bili iskreni prema sebi i pronaći način da živimo s posljedicama koje će naši postupci imati po druge ljude, čak i kad nemamo nikakvu zlu namjeru i kad nitko nije kriv.
Ne mogu suditi o tuđoj borbi s vlastitim izborom i odlukama.
Tjelesnost je dar. Ona nam doslovno omogućuje da dotaknemo jedni druge. Ne zanimaju me teorije ili vježbe koje imaju za cilj da nas oslobode okova tjelesnog življenja. Ne želim se pripremati za nebo ili evoluirati u bezobličnost. Želim naučiti kako biti ovdje potpuno, u ovom tijelu i ovom svijetu.
Ako se doima da nam istina često izmiče kad je izravno tražimo, možda nam može biti utjeha da nam se istina neumoljivo otkriva u našem življenju, našim snovima i pričama koje govorimo jedni drugima.
Tako nam smrt, taj neizbježni ciklus promjene u životu, postaje saveznik. Očekivani gubitak onoga što uzimamo zdravo za gotovo podsjeća nas što je dragocjeno, što je bitno, a što nije, podsjeća nas na smisao i zadovoljstvo bitka u tjelesnom življenju.
Reci mi, možeš li vidjeti ljepotu? Možeš li joj dopustiti da svakoga dana obnavlja tvoju predanost životu? Želim svakoga dana biti osupnuta istinom – bila ona ugodna ili bolna – i dopustiti joj da me otvori za ljepotu koja me okružuje i vuče sve dublje i dublje u vlastiti život.
To što sam stajala s Catherine usred vatre, promijenilo me je. Postala sam brutalno iskrena i razvila gotovo fizičku averziju prema svakodnevnim malim lažima koje si katkad govorimo. Ako je život doista dragocjen i krhak, ne želim protratiti niti jedan trenutak na ljubazne poluistine.
Kada se sve na što smo se oslanjali sruši, ne preostaje nam ništa drugo nego da čekamo bez vjere ili nade. Kako čekamo – ostajemo li otvoreni ili se zatvaramo – ono je što moramo odlučiti. Hoćemo li živjeti ili početi spiralno tonuti u smrt. Da bismo odabrali život, moramo biti spremni čekati, otvoreni za život i ljubav u vrijeme kad nam se nemoguće otvoriti i kad smo sigurni da nas nitko i ništa neće moći pronaći.
Ono što nas odražava kad se sve drugo sruši jest ono što nam omogućuje da čekamo i ostanemo otvoreni prema životu. Imala sam tu sreću da sam pronašla tri takve stvari – praksa molitve i meditacije, pisanje i boravak u prirodi.
Ponekad šetam duž obale velikog slatkovodnog jezera u blizini moje kuće, sjedim na stijenama i gledam ga očima koje ništa ne vide. Ono što me nekad znalo ganuti svojom ljepotom sad se doima hladnim i beživotnim. No ipak nastavljam šetnju obalom, zvuk valova počinje prodirati kroz ono što je otvrdnulo u meni. A nekad pustim pero da ide preko stranice, dok iz mene kuljaju riječi, premda se doimaju banalnim, praznim i besmislenim. Ipak nastavljam pisati. I dok se molim ili promatram vodu ili nastavljam pisati stranicu za stranicom, nešto se u meni otpušta – i ponovno postajem svjesna da je nešto uz mene, da me podržava. Možda će trebati puno vremena da se to desi i možda ću to osjetiti samo za trenutak, ali to je dovoljno da nastavim dalje.
Bliskost, međupovezanost sveg života koji je ljubav i kome svi pripadamo, mogu se samo davati i primati. Ne mogu se uzimati.
A kad dajemo i primamo, nismo sami.
Reci mi, jesi li ikad susrela samu sebe? Jesi li iskoračila izvan kruga življenja makar samo na trenutak i pogledala ga izvana, osjećajući se cjelovitom i ujedno odvojenom od svijeta, a ipak kao da si jedno s njim?
Živjeti potpuno i svjesno podrazumijeva jednu vrstu napetosti, a to često doživljavamo kao proturječje između naše čežnje za samoćom gdje otkrivamo kako možemo sami sebi biti društvo i želje da budemo potpuno u svijetu i bliski s njim. Kad naučimo živjeti sa željom za odvojenošću i čežnjom za sjedinjenjem, otkrivamo da su oboje naprosto dva načina osjećanja iste boli: svi se mi samo želimo vratiti kući.
Zaboravljam da nije bitno koliko sam daleko stigla ni koliko brzo napredujem, već samo koliko od same sebe nosim na svom putu.
To je sveti brak: spajanje dvije osobe koje su obje susrele same sebe na putu. Kad se dvije osobe koje su toliko bile bliske sa samima sobom potpuno predaju jedna drugoj – bilo to za cijeli život ili samo za trenutak – slika koju stvaraju time što su zajedno nježno podržava i hrani svijet.
Ako sam, nakon što sam susrela sebe u trenucima praznine, spremna i sposobna drugome darovati sebe onakvu kakva jesam, primajući pritom sve ono što je on, tada smo uistinu zajedno.
Reci mi, kako živiš sa samim sobom i ljudima oko sebe? Jesi li spreman susresti samog sebe i ne okrenuti leđa onome što vidiš? Možeš li, kad se susretnemo, dotaknuti samu srž naših bića samo jednom riječju, gestom ili trenutkom zajedničke šutnje? Možeš li uvijek iznova pronalaziti svoj put kući, put do mjesta na kome svaka čežnja nalazi svoje ispunjenje?
Post je objavljen 29.12.2016. u 13:17 sati.