Filip Grgić
Izdavač: Hrvatsko filozofsko društvo 1993.godine
'Lažno' se na jedan način zove ono što je lažno kao što je lažna činjenica. A činjenica je lažna s jedne strane zato što ili se ne spaja ili je nemoguće da bude spojena (primjerice, kada se veli da je promjer sumjerljiv ili da ti sjediš. Od toga je jedno lažno uvijek, a drugo ponekada. Tako te činjenice ne postoje).
Ono što jest kao 'istinito' a ono što nije kao 'lažno' jesu ondje gdje je prisutno spajanje i razdvajanje, a oboje su zajedno ondje gdje je razdioba suprotnosti (naime 'istinito' ima potvrđivanje u onome što je sastavljeno, a nijekanje u onome što je rastavljeno, dok 'lažno' ima suprotnosti te razdiobe. A kako dolazi do toga da se nešto misli zajedno ili odijeljeno, druga je priča. Ono što je zajedno ili što je odijeljeno nazivljem takvim ne time što je u nizu nego što nastaje nešto jedno). No 'lažno' i 'istinito' nisu u činjenicama – nije primjerice 'dobro' 'istinito' a 'loše' 'lažno' nego u razumu, a u onim pak stvarima koje su jednostavne i koje su štostvo nije ni u razumu.
Iskaz je svaki značenjski, ali ne kao naravsko oruđe, nego, kako je rečeno, po dogovoru. No istinostan nije svaki iskaz, već onaj u kojemu su istinitost i lažnost prisutne kao svojstvo. Nije u svakome iskazu sadržano jedno od toga, primjerice molitva je iskaz, ali niti je isitnit niti lažan.
Samo biće ne nastaje i ne propada, jer inače bi nastalo iz nečega.
'Biti istinit' znači misliti te stvari. Tu ne postoji lažnost niti pogreška, nego neznanje. Ali ne neznanje kao sljepoća. Jer sljepoća je ono stanje u kojemu netko uopće nema sposobnosti mišljenja'.
Post je objavljen 29.12.2016. u 12:57 sati.