Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/mojakurukshetra

Marketing

Čokolada

Bila sam danas u gradu. Žalovanje je minulo na svjesnoj razini, no podsvjesno je proces i dalje aktivan, čega postajem svjesna kada se uhvatim u specifičnim ponašanjima kao što su ljutnja i izljevi agresije na okolnosti oko mene premda me se izravno ne tiču, ili iziritiranost ljudima koji mi ništa nisu skrivili. A onda opet sjećanja i bljeskovi sretnih momenata ili prizora smrti voljenog bića. Žalovanje ipak treba vremena, sve su to stadiji naše ljudske emocionalno-psihološke podloge i trebaju biti proživljeni. Nema preskakanja, kao i ni u čemu drugome.

Dani su mi postali puno duži. Nije da mi je jednodnevna šetnja oduzimala puno vremena, možda svega sat vremena zajedno sa spremanjem za van, no bilo je tu dosta trenutaka koje čovjek provede u mažnji, igri ili samo boravku kraj voljenog ljubimca pa ga i pogled na njega zna zadržati. Sada kada ne moram vaan, kada nitko za mnom ne capka dok si radim sendvič, kada nikom ne treba pridržavati zdjelicu vode kako bi ona doprla u želuček, sada mi se čini da imam puno vremena. I provodim ga svakako.

Nekad se bacim na čitanje jedne knjige, nekad druge. Nekad zasviram mridangu. Nekad nazovem nekog. Nekad bojam bojanku s raznim oblicima. Neki dan sam slagala folder za posao i nastojala uvesti red u čitav taj papirnati kaos. I meditiram. Češće. Na neki svoj način. Mimo svih uvriježenih i uobičajenih procedura.

Inače, ja nisam neki meditator. Ne vidim ništa, um mi uglavnom laje kao pas na lancu, ponekad kad sam dovoljno umorna pa je valjda i on, odlebdim negdje pa mi se nesvjesno uvali neka slika, no u principu moje meditacije su slušanje potočića kako žubori i ptičica kako pjevaju- jer to su mi omiljeni cd-i za meditaciju, i samouspavljivanje. Davno sam odustala od nekakvih vježbi, energetskih, mentalnih, ovakvih i onakvih. Za to naprosto nemam živaca.

Danas smo mama i ja otišle do grada. Izlazak se sveo na moje veselo jedenje čokoladica koje sam kupila u Krašu. A onda sam ju odvela u jedan od dražih mi birceva u Radićevoj i tamo smo popile kavu. Advent u Zagrebu možda je magičan noću, preko dana to je čista mizerija sa smradom kobasica. Smrdile su mi onda kada sam ih jela, tako da to nije nešto novo.

Gledam dalje poslove u nadi ne znam čega. Imam totalno lijevu struku, nisam se na vrijeme pobrinula da se u njoj probijem pa mislim da sam zakasnila na taj vlak, usput sam izabrala neke krive kombinacije i sada mislim da nema nekog pretjeranog rješenja za sve ovo skupa.

Počela sam malo vježbuckati doma. Desetak minuta dnevno za moja pohabana leđa. Želim si pomoći kad mi nitko drugi neće.

Danas sam se uvjerila da me najviše od svega veseli klopa. Pa što i ako je to prolazno i ako poslije sve poseremo? Bili smo sretni dok smo žvakali. Kod drugih stvari je upitno jesmo li sretni dok žvačemo. Na primjer žvakanje posla ili međuljudskih odnosa nije nimalo ispunjavajuće. Zato sam odlučila počastiti se žvakalicama kad god je to moguće. Naravno, malo ću porazmisliti o tome u petak nakon što mi zubarica riješi i zadnji karijes. Till then...



Post je objavljen 06.12.2016. u 19:49 sati.