Dosta se prašine skupilo na ovom blogu, a kraj jeseni donio mi je hrabrost koja mi je dugo nedostajala.
Strašno dugo sam nedostajala sama sebi, tražila se danima i noćima, kroz proljetna cvjetanja, ljetne žege, pa do mojih omiljenih jesenjih boja i ogoljenja.
Nisam se dugo mogla naći. I čeznula sam za onom sobom, hrabrom i odlučnom, s vjetrom i prkosom u kosi i pogledu, čeznula do iznemoglosti.
Posao nam svima treba, u ova današnja vremena kada si sretan kada ga imaš, kada primaš bilo kakvu plaću, ne razmišljaš tada puno i pristaješ na sve.
Na sve manipulacije, na sva poniženja, na sve ružne riječi i postupke pred tobom i iza tvojih leđa, pristaješ i ne razmišljaš mnogo, jer znaš da bi razmišljanjem mogao otvoriti kutiju, koju bolje da ne otvaraš.
Ali kada stvari dođu do točke umiranja, više nema nazad. I osjećala sam da sa umiranjem jeseni umire i moj strah, a da hrabrost polako ulazi kroz moja pluća.
Pa sam je napokon udahnula, umorna od nedostatka bunta i neimanja sebe.
Želim sebe, želim se ponovo osjećati živom, govorilo mi je moje tijelo kroz muke ponovnog rađanja. I žalila sam to svoje tijelo koje sam nakon dugo vremena počela osjećati.
Jer je bilo izgorilo, jer se osušilo i nestalo u požaru preoterećenosti.
Osjećala sam svoje kosti prstima dodirujući rebra, osjećala sam svoju utrobu vraćajući čitave dane njen sadržaj, osjećala sam svoje oči i svoj oslabljeni vid, kroz maglovite sjene koje sam počela gledati, osjećala sam svoj umorni hod kroz stravičnu bol u nogama.
Želim sebe, želim vidjeti svoj odraz u ogledalu, ne želim ga više izbjegavati od srama što postadoh netko drugi.
Ne želim nečije mrvice od kojih osjećam samo mučninu i strašnu bol.
Neke odluke dugo zriju u nama. Dok ne postanu toliko opipljive, poput slova na papiru.
Moja je dugo tinjajući, tražeći molitvom moju hrabrsot i trenutak odluke došla do časa svog utjelovljenja.
I postala je moj otkaz. Odlazak s radnog mjesta gdje sam izgubila sebe.
Svoje misli, hrabrost, svoje snove i osmijeh.
Od mnogih stvari potrebna je rehabilitacija.
Od propalih veza, bolesti tijela i duše, neuspjelih ljubavi, loših i ponižavajućih poslova i odnosa koji nam brišu osmijeh s lica.
Predugo sam se bojala. Strah je najgori oblik življenja.
Smrt duše i snova.
Vjerujem i dalje da mogu bolje. Želim bolje i zaslužujem bolje.
Ne želim mrvice.Previše puta sam se njima zadovoljavala.
I iako mi je jako teško pustiti neke stvari, znam da ih moram odaslati u hladnu zimsku noć i krenuti dalje.
Znam da moram vratiti svoje riječi. Teško ih pronalazim. Čak i svoja slova.
Ne želim vaše mrvice, želim svoja slova i zaboravljeni prkos u kosi.
Post je objavljen 06.12.2016. u 17:51 sati.