Viktor Ivančić: Moral čopora
U samo jednoj rečenici književnica Ivana Šojat uspjela je iznijeti zadivljujuću količinu laži o Miri Furlan i Radi Šerbedžiji, po nekim procjenama čak veću i od količine muha koje tokom tjedna slete na govno od Hrvatskog tjednika
"Ipak, najupečatljiviji dio njezina podnaslovnog apela blista na samome početku:
‘Moramo li trpjeti…’ Ako, naime, ne moramo trpjeti – što nam je činiti? Što bi to uradila književnica Ivana Šojat da više ne trpi? Kako bi ona prekratila tu nesnosnu muku, izraženu kroz prvo lice množine? Odnosno: kako da one koji nam kontinuirano nanose bol – zbog kojih trpimo iako to ne bismo morali – napokon ušutkamo? Da ih umlatimo? Da ih kamenujemo? Da ih zbrišemo? Da ih discipliniramo uz pomoć nepoznatih počinitelja?
Lažna podnaslovna dilema književnice Ivane Šojat bez sumnje poziva na prelazak s riječi na tvrđe oblike ubjeđivanja. Taj
‘moramo li trpjeti’ na početku njene rečenice je stilski iskorak preko kojeg se pisac transformira u batinaša, ili – još povoljnije – u batinaša bez neverbalne batine, u onoga koji iz intelektualne busije batinašima udara ritam. Nije to zanemariva vještina, uostalom, treba umjeti pisati tako da čitatelju uz regularnu porciju šunda tutneš i kamen u ruku.
Nekoliko mjeseci ranije književnica Ivana Šojat recitirala je drugačije. U intervjuu portalu pitoma naziva Poskok, Piton ili nekako slično, rekla je i ovo: ‘Mene svako ‘a priori’ larmanje očajno podsjeća na kamenovanje i cipelarenje.’
Da vam ne bi promaknula demokratska širina, tolerancija i otvoreni prezir prema bilo kakvim vidovima javnih hajki, citirat ću to još jednom:
‘Mene svako ‘a priori’ larmanje očajno podsjeća na kamenovanje i cipelarenje.’
Književnica Ivana Šojat, dakako, nije tada imala u primisli Miru Furlan ili Radu Šerbedžiju, već osobu koja je hrvatsku kulturu planirala učiniti takvom da u njoj od Mire Furlan i Rade Šerbedžije ne ostane ni traga. Rečenica koja je prethodila onoj citiranoj glasi: ‘Koliko god može djelovati dodvornički s moje strane, smatram da ministru Hasanbegoviću treba pružiti priliku da povuče neke poteze.’"
"Furlan i Šerbedžija, s druge strane, zaslužuju upravo suprotan tretman: da ih kvalitetnim hrvatskim štivom nafilovani domoljubi kamenuju, nakon što ih je književnica Ivana Šojat obilježila kao prikladne mete, kao izdajnike i suradnike agresora, te mahnito iscipelarila u Hrvatskome tjedniku, jer: ‘Moramo li trpjeti’ one koje trpjeti ne trebamo? Dogodi li se pak rasplet koji spisateljica priziva – koji praktički naručuje svojim podnaslovnim pokličem – sasvim je sigurno da će ga delikatno prešutjeti, jer ona se grozi nasilja, ona se bavi riječima, posvećena je lijepoj literaturi, a svako ‘larmanje’ joj budi ‘očajne’ asocijacije.
I tako do sljedeće prilike kada će, zabrinuta za sudbinu države i nacije, iznova nastupiti u prvome licu množine i omogućiti raspomamljenoj rulji da krikne kroz pojedinačni književno-kritički iskaz."
"Tihomira Ladišića obično ne svrstavaju u kategoriju desnih radikala, baš kao ni književnicu Ivanu Šojat: ona sama veli da ‘nije ni lijevo ni desno’, pa je radi toga uvažavaju i lijevi i desni, liberalni kulturni establišment snažno ju je prigrlio, romane joj objavljuje građanski uljuđena Fraktura, ne zaobilaze je književne nagrade, od Nazora do Gjalskog, nacionalni teatri uprizoruju njezina djela, kritika je tapše po ramenima, i lijeva i desna, uopće, književnica Ivana Šojat uživa opću prihvaćenost, poput drage plišane igračke književnoga mainstreama i šire shvaćenoga političkog centra, što će reći da su i njezini lovački porivi, nahranjeni ratnim žrtvoslovljem, normalizirani do razine hrvatskoga kulturnog standarda.
No krvavi su tragovi hrvatske normalnosti. Hrvatska normalnost svoje ekstremističke domete gradi na principu opće jednoobraznosti kada je riječ o oficijelnim kultovima kao što su hrvatska država i ‘domovinski rat’. Vjerna slavnoj tradiciji, književnica Ivana Šojat stoga je nabrijana na one što se odmeću od čopora, a onda će ih – budući da djelovanje mimo čoporativno usvojenog morala nije dopušteno – bez etičkih nedoumica svrstati u tabor arhineprijatelja, makar pritom morala masno lagati.
To što Mira Furlan i Rade Šerbedžija
nisu nikoga klevetali, što
nisu otišli iz Hrvatske u Srbiju, što im Srbija
nije ‘majčica’, što
nisu legitimirali agresiju… nije ni od kakvoga činjeničkog značaja u okolnostima kada je pisac dužan misliti u stroju, a stroj je dužan misliti na strijeljanje."