Guši me smog ovih preostalih par dimnjaka u ulici. Iznad oraha, tamo gdje su ljeti visoko noću zvijezde, onako sjajne kao dječije oči, blistave i iskrene, sada je noćna tmina zagrljena garom iz dimnjaka.
Ne znam da li mi fališ ti ili mi fale samo te krupne dječije oči na ljetnjem horizontu.
Ne znam da li fali miris tvoje kože, ili me samo iritira smog i gar jeseni. Bjesomučno trošim toplinu radijatora. Budu vreli vreli i onda mi napokon nije hladno. Gledam noćnu tminu i mislim na ljude koji su mi nedostajali. I pustim da drugi pišu o tome.
Poželim ponekad plazmu i mlijeko. Kuglicu sladoleda od čokolade.
Onda ispovraćam dušu i budem opet dobro.
Obećam sebi da ne smijem i tebe propustiti i bude mi za nijansu bolje.
Post je objavljen 06.11.2016. u 18:36 sati.