Ovu sam noć zamišljen izjavom "Svi mi mislimo da smo Bogom dani" pogledao u dubinu sebe u upitao svoju dušu i svoje srce :
Kada ću više prestati...gubiti one koji me vole ....i one koje i sam volim....
Uvijek sam tražio krivca u nekom ili nečem drugom a u biti sami smo krivi za sve šta nam se dešava.
Shvatio sam da je jurnjava za poslom napravila od mene robota naviknutog da rješava probleme na poslu,popravlja kvarove,izmišlja sklopove....robota koji je sve u životu zapostavio zbog posla i gotovo izgubio ono što voli..u glavi pobrkane misli..tema na temu..pitanje za pitanjem..a odgovora nema..
Ovu sam noć zamišljen izjavom "Svi mi mislimo da smo Bogom dani" pogledao u dubinu sebe , zatvorio oči,mislio i razmišljao o svemu dobrom i svemu lošem u mom životu .
Naučio sam od mudrijih toliko emotivno doživjeti misli, toliko se posvetiti toj svom glupom,brzopletom,unutarnjem biću, da sam jedva zaustavio one glupe kapi što ponekad teku iz oka i osjetio sreču...resetirao sam se na tvorničke postavke....upalio auto i otišao doma...i nadam se da nije kasno da ispravim sve pogreške koje sam učinio....ne treba praštati ako nismo spremni oprostiti do kraja,ne trebamo biti ono što nismo, budimo ono što jesmo...kad sam se ovu noć vratio iz dubine svog ponora...shvatio sam da postojim...
...
Ranio sam svoju dušu
Krv je tekla kap po kap
Ali došao je s uma vjetar
Odnio je krv u slap
Sad se duša srcem budi
Bistre misli glavom teku
Pogledajte mene ljudi
Preplivao sam svoju rijeku
Rijeku patnje,rijeku boli
Rijeku sreče i veselja
Moje srce opet voli
Ispunjena mu je želja
Sad nek život teče ,teče
Neka se čuje u sav glas
Iskreno od Boga dano
Sam u sebi nađi spas...
Post je objavljen 05.11.2016. u 07:22 sati.