Marketing
BEGIZMI 180.
OŠO VOJO
Otišao vraga, gdje se uopće može otići, gdje god odeš tamo si. Zauzmeš svoj zadani prostor i vrijeme i tu si. Vojo još uvijek tamo u svom prostor-vremenu svojim čarobnim palicama mlati neku predivnu glazbu, ali se to odavde ne vidi, negdje je iza horizonta.
I evo kako se sve zbilo... došla je vijest, ovaj put prava. Onda Bego nazove Stiva. Stiv viče, šta me zoveš, u mrtvačnici sam, ne mogu pričati, govori brzo šta ti treba. Ne treba ništa, kaže Bego i prekine vezu.
Stvarno, misli Bego, a zašto ja zovem. Možda sam se htio malo čuditi. Budale nazovu pa se čude. Pa kako? A kad je umro? A zašto? Šta nije mene zvao, ja bi mu rekao neka ne umre pa bi on sad bio živ... ali ne, nije zbog čuđenja nego zato jer je Begi teško. Vojo nema nikoga a Bego bi to podijelio, pa onda za šta god ti treba nazovi Stiva, čak i za žalovanje.
I onda kaže Bego ženi, idem na groblje. A Bego nikad ne ide na groblje, ne ispraća jer nema smisla ispraćati one koji ne idu nigdje. Osim toga njihove obitelji su tamo. A Vojo nema nikoga, ljudi koji su svirali s njim su njegova obitelj. I zato Bego ide iako mu se ne da, red je da obitelj bude tamo.
A tamo ih Stiv postroji sve. Evo nas Vojo, svi smo tu, svi tvoji bendovi, poznati i oni manje poznati. Tu su tvoji Stijene, Kineski zid, Tutti Frutti... nabraja Stiv u nedogled i ispričava se ako je koga zaboravio. Nekih i nema, neki su već u bendu kojem se Vojo sad prikjučio. Onda Ivo Amulić uzme križ i nevesela povorka krene.
I tako se nekoć najmoćnija ritam sekcija ponovno našla na okupu. Jednog voze u lijesu a drugi za njim jedva vuče noge. A nekoć su ih za sve zvali, treba ti odsvirati važan koncert? Zovi Voju i Leša. Treba ti snimiti album? Zovi Voju i Leša. Treba ti srušiti kuću?... a već dugo nitko ne zove, i sad je Vojo leš, a za Begu se više nitko ne sjeća da su ga zvali Leš... ali nema veze, opet su skupa na kratko i cijeli orkestar je tu, svi vrhunski glazbenici, hodaju polako i sviraju zadnji koncert u tišini.
Otvorena raka, prijatelji stavljaju cvijeće... valjda se netko sjetio staviti palice, ode li bez palica, neće na dobro... stari istrošeni grobar u prljavoj odjeći teško nabacuje zemlju u grob. Uokolo orkestar stoji mirno. Neki plaču.
Bego oslonio bolnu kičmu na otečene noge i gleda, a u mozgu nagnječenom polipima mu se javljaju neki procesi. Možda emocije. Zemlja dobuje po lijesu, paradiddle, break, kontra... stari grobar jedva drži lopatu i teško hvata ritam. O Bože moj, uzdahne Bego, dobro je gledati drugoga dok radi, a ja ne moram ništa.
I eto. Kažu otišo Vojo. Meni se nekako čini da je on ostao tamo a mi otišli. I to odavno.
Pitali Voju:
- Vojo, bi li ti otišao na Mjesec?
- A koja je lova?
Post je objavljen 04.11.2016. u 09:35 sati.