Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/angelique

Marketing

Vježbanje umjerenosti ili sluga pokorni uređenom Kaosu

Pohodim blogerske vode nakon podulje vremena zapisivanja u rokovnike i porazbacane papire. Sve se dovelo ili se dovodi u red, uređujem Kaos polako i sigurno, obnavljam urušeno, krotim sve pomahnitalo, koprcam se u umornim mislima i burnim događajima. Prošlo je nešto više od četri godine kako sam mirno izgovorila sudbonosno: "Želim razvod.", a za koji dan bit će četri godine da živim u čvrstom zagrljaju strastvene i burne, ali ustvari konstantne, stabilne i mirne ljubavi.

"Pitaj, i bit će ti dano." - tražila sam "ono nešto" više od sebe da mi udijeli partnera, druga, kopilota, koji će me slijediti i voditi... Čini se da sam ga konačno zavrijedila, čini se da sam proslijedila dovoljno čistog i istinskog dalje, da bih smjela tražiti naplatu. Pojavio se svega dva mjeseca nakon što sam raskrstila sa sitnim tiraninom koji je bezuspješno pregrađivao, dozidavao i doštukavao svakojake psihološke arhitekture da preusmjeri vodu na svoj mlin... bezuspješno u konačnici. Ovaj post je započet još prijelomne i burne 2012. godine, a crtice skaču na vremenskoj linije još pomalo unazad, prateći tok misli zadan temom.

Ozdravljena nakon svega malo vremena, krenula sam dalje bez ustezanja poslije godina borbe, bez trunčice grižnje savijesti. Okrenula sam tada i svoje naličje prema svijetu, spremna na grešnu potragu za svime što mi je nedostajalo, a nisam se stigla ni okrenuti, zaskočio me nespremnu. Učtiva poručica iz virtualne tmine, brzinski dogovor, ruža, brzinska kava, uskraćeni poljubac, cjelonoćni telefonski razgovor, pa druga kava, iščekivanje prikladnog vremena da se upute prvi jutarnji pozivi... mjesec dana kasnije živjeli smo skupa, dva mjeseca kasnije preuređivali smo stan, tri mjeseca kasnije započeli sam kampanju preodgoja sina mu jedinca u jeku puberteta, šest mjeseci kasnije počeli smo raditi skupa, godinu dana kasnije zaživio je uređeni Kaos oko nas - smjesa uređenih načetih obiteljskih odnosa, iskorištenih i propuštenih poslovnih prilika i spokoja u zajedništvu koje ne prestaje ni kada eksplodiramo i urušimo se, niti kada mazohistički uživamo u međusobnoj svađi gledajuć svoje odraze u onom drugom - disfunkcionalna funkcionalnost oko nas i u nama. Brzina razvoja događaja WARP 9 najmanje - naišao je još jedan vanzemaljac koji jednostavno zna da je vremena malo, pa razmišlja bistrom glavom i donosi odluke iz srca. Ipak nisam sama, pristigao je srodni mi suputnik kojeg sam čekala. Nakon nešto više od dvije godine pristigla je i radosna vijest o podmlatku, točno na 33. obljetnicu nakon što je moja nesuđena starija sestra odlučila odgoditi svoj dolazak u ovu javu, na jedan 29. novembar. Mala, dugo željena, tatina mezimica ispustila je životni krik nakon 20 sati jezive muke. Nisam mislila da mogu biti toliko iscrpljena. Između trudova uspijevala sam zaspati dubokim snom. Dočekala sam ju na ledenim grudima i prošaptala: "Live long and prosper." Dobile smo našu prvu zajedničku bitku. Probdjele smo u tišini do zore, dok je ona mutnim pogledom gledala u mjenjoliko svjetlo mliječnog prozorskog stakla onog ogavnog zatvora kojeg nazivaju rodilištem. Na drugu godišnjicu moje odluke da se oslobodim bračnih okova, rođena je još jedna mala kristalna nada za bolji svijet, a rođena je i još jedna majka, zbunjena, izbezumljena, izgubljena... U dopadljivoj igri sinkoniciteta, pronašla sam si još malo smisla, za kojim svi žudimo.

Ni topli dom ni brižni ljudi oko mene nisu me mogli spriječiti da svojim strahovima ne pogledam u oči - kako sada promijeniti sebe za dobro drugoga bića, kad sam se tek nedavno počela osjećati izvrsno u svojoj koži? Kako zatrti navike koje ne želim prenijeti na pokoljenja? Kako postići jednostavnost kad sam cijeli život živjela ritmom koji nema mjeru? Kako prigrliti rutinu kad me na samu pomisao strese unutarnja jeza?


Ne, nisam uspjela. Trošim se u borbi protiv promjena umjesto da se ulažem u njih. I uz sve nakane, prohtjeve, želje, potrebe i sve drugo propulzivno što bukti neobuzdano i što se trudim urediti, iskovati, uz sve to umijem sa stilom neumorno pretjerivati... i onda mi ponovno zazvone Andrićeve riječi:

"Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bežanje natrag, jer se od toga pobeći ne može. Da biste se spasli, idite napred, terajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lek. Preterati, znači isplivati na površinu, osloboditi se. To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha."

Daj da mi se više smuči! Da mi se ogadi, da pokleknem! Ne mogu se više tvrdoglavo mučiti, a opet tako mazohistički uživam u ranjavanju svog jastva, sve dok se natjeravam da ispunjavam, isporučujem, uređujem, polučujem... Težnja savršenstvu od kojeg zazirem, ali mu se divim; stremljenje punoći iako sanjam treptaj vremena provesti u vakuumu; nepresušna potjera za kontrolom, kojoj sam sama nedostižni bjegunac. Kako sam samo umorna u svojoj usijanoj gluposti.

Rješenja su tako jasna. Svatko zna svoje rješenje. Ista ta energija koju ulažem u nadoknađivanje prošlih propusta i neostvarenoga, može oživotvoriti promjenu. Ako je ovo linija manjeg otpora onda je vježbanje umjerenosti koje me sljeduje inkvizicijska tortura. Sad ću. Eto. Gurnuti strah niz liticu. Evo. Još malo. Naći ću misao i želju koja će me ponijeti: želim očuvati zdravlje da mogu služiti bližnjima, želim moći još, želim vidjeti više... Mogu i ja biti sluga pokorni uređenom Kaosu, uljuđena, jednaka, čedna, uredna, pomirena...

Čujem nutrinu kako šuška: "Ne možeš. Ti nisi takva."







Post je objavljen 01.11.2016. u 22:42 sati.