Pregled posta

B O G

Postojanje Boga nikada ne može biti dokazano znanstvenim eksperimentom ili čistim sudom logičkog zaključivanja. Bog se može spoznati samo u domenama ljudskog iskustva; unatoč tome, istinski koncept Božje stvarnosti je razuman sa stanovišta logike, uvjerljiv sa stanovišta filozofije, neizostavan sa stanovišta religije i neophodan za postojanje bilo kakve nade u opstanak ličnosti.

U teoriji možemo misliti o Bogu kao Stvoritelju i on je osobno stvorio Raj i središnji svemir savršenstva, ali svemire vremena i prostora stvara i organizira Rajski zbor Sinova Stvoritelja. Otac Svih nije osobno stvorio naš lokalni svemir; svemir u kojem živimo je djelo njegova Sina Isusa Nazarećanina. Iako Otac osobno ne stvara evolucijske svemire, on kontrolira mnoge njihove univerzalne odnose i neke njihove manifestacije fizičkih, umnih i duhovnih energija. Bog Otac je osobno stvorio Rajski svemir, dok je zajedno s Vječnim Sinom stvorio sve druge osobne kozmičke Stvoritelje.

Kao fizički kontrolor u materijalnom svemiru nad svemirima, Bog djeluje u uzorcima vječnog Rajskog Otoka i kroz ovo apsolutno gravitacijsko težište, vječni Bog ostvaruje vrhovnu kozmičku kontrolu nad fizičkom razinom u središnjem svemiru i cijelom svemiru nad svemirima. Kao um, Bog djeluje u Božanstvu Beskonačnog Duha; kao duh, Bog se ispoljava u osobi Vječnog Sina i u osobama božanske djece Vječnog Sina. Ovaj odnos između Prvog Izvora i Središta i ravnopravnih Osoba i Apsoluta Raja ni najmanje ne isključuje izravno osobno djelovanje Oca Svih širom cijele tvorevine i na svim njezinim razinama. Kroz prisutnost svog fragmentiranog duha, Otac Stvoritelj održava neposredan kontakt sa svojom stvorenom djecom i svojim stvorenim svemirima.

Otac Svih u potpunosti dijeli svoju prirodu duha sa svojim supostojećim "ja," Vječnim Sinom Raja. Otac i Sin na jednak način dijele potpuno i bezrezervno svoj sveopći i vječni duh sa sebi ravnopravanom pridruženom ličnosti, Beskonačnim Duhom. Božji duh je u sebi i po sebi apsolutan; u Sinu je bezuvjetan, u Duhu je sveopći, dok je u njima i kroz sve njih, beskonačan.

Bog je sveopći duh; Bog je sveopća osoba. Najviša osobna stvarnost konačne tvorevine je duh; krajnja stvarnost osobnog kozmosa je apsonitni duh. Samo su razine beskonačnosti apsolutne i samo na takvim razinama vlada krajnje jedinstvo između materije, uma i duha.

Beskonačnost savršentva Boga je takva da Bog mora ostati vječna tajna. A najveća od svih nemjerljivih otajstava Boga je fenomen da on živi u smrtnim umovima. Način na koji Otac Svih prebiva u stvorenim bićima vremena je najveći misterij svemira; božanska prisutnost u umu čovjeka je tajna nad tajnama.

Fizička tijela smrtnika su "hramovi Božji." Bez obzira što se Suvereni Sinovi Stvoritelji mogu približiti stvorenim bićima naseljenih svjetova i "privući sebi sve ljude," iako oni "stoje na vratima" svijesti "i kucaju" i raduju se kad mogu ući i prići svima koji "otvore vrata svojih srca," iako zaista postoji takva intimna osobna komunikacija između Sinova Stvoritelja i njihovih smrtnih stvorenja, smrtni ljudi imaju nešto od samog Boga što aktualno živi u njima; njihova tijela su hramovi ove prisutnosti.

Božansko otajstvo počiva u razlici između konačnog i beskonačnog, vremenskog i vječnog, vremensko-prostornog stvorenja i Sveopćeg Stvoritelja, materijalnog i duhovnog, nesavršenosti čovjeka i savršenstva Rajskog Božanstva. Bog sveopće ljubavi se nepogrešivo očituje svakom svom stvorenju do punine sposobnosti tog stvorenog bića da duhovno shvati osobine božanske istine, ljepote i dobrote.

Svakom duhu i svakom smrtnom stvorenju u svakoj domeni i na svakom svijetu u svemirima, Otac Svih otkriva svoje milostivo i božansko "ja" koje taj duh ili to smrtno stvorenje ima sposobnost razabrati ili razumjeti. Bog nije pristran ni prema kojoj osobi, bilo duhovnoj ili materijalnoj. Božanska prisutnost koju bilo koje kozmičko dijete svemira može primiti je ograničena samo kapacitetom takvog bića da primi i razabere aktualnosti duha nadmaterijalnog svijeta.

Bog nije tajna kao stvarnost u ljudskom duhovnom iskustvu. Ali kada pokušamo objasniti stvarnosti svijeta duha fizičkim umovima materijalnog reda, pojavljuje se tajnovitost: otajstva tako suptilna i tako duboka da samo smrtnik koji poznaje Boga može postići to filozofsko čudo samo pomoću shvaćanja svoje vjere, prepoznavanje Beskonačnog od strane konačnog, razlučivanje vječnoga Boga od strane evolucijskih smrtnika materijalnih svjetova vremena i prostora.

Najviši koncept Sveopćeg Stvoritelja koji stvoreno materijalno biće može razumjeti počiva u duhovnim idealima uzvišene ideje božanske ličnosti. Dakle, iako nam može biti jasno da je Bog mnogo više od ljudskog koncepta ličnosti, jednako tako treba znati da Otac Svih ne može biti ništa manje nego vječna, beskonačna, istinita, dobra i prekrasna ličnost.
Danas, onakvi kakvi smo, moramo razlučiti nevidljivog Stvoritelja po njegovoj mnogostrukoj i raznolikoj tvorevini, i kroz otkrivenja i službu njegovih Sinova i njihovih brojnih podređenih bića.

U lokalnim svemirima Bog nema osobnih ili stambenih manifestacija osim Rajskih Sinova Stvoritelja koji su očevi naseljenih svjetova i suvereni vladari lokalnih svemira. Da je vjera stvorenog bića savršena, ono bi zasigurno znalo da kad vidi Sina Stvoritelja, u njemu vidi Oca Svih; u potrazi za Ocem, biće ne bi tražilo niti očekivalo da vidi bilo što osim Sina. Smrtni čovjek jednostavno ne može vidjeti Boga dok ne postigne potpunu preobrazbu duha i istinski ne postigne Raj.

U razmatranju Božanstva, koncept ličnosti mora biti lišen ideje tjelesnosti. Materijalno tijelo nije neophodan dio ličnosti bilo čovjeka ili Boga.

Bog, koji je vječan, sveopći, apsolutan i beskonačan, ne može rasti u znanju niti se može povećati u mudrosti. Bog ne stječe iskustvo, kako to konačni čovjek zamišlja i shvaća, ali unutar područja svoje vječne ličnosti, on uživa neprestano proširenje samoostvarenja koje se na određeni način može analogno usporediti s procesom stjecanja novog iskustva konačnih bića evolucijskih svjetova.

Apsolutno savršenstvo beskonačnog Boga bi prouzrokovalo užasna ograničenja bezuvjetne konačnosti savršenstva da nije činjenice da Otac izravno sudjeluje u borbi svake ličnosti svake nesavršene duše u prostranom svemiru koja traži, uz božansku pomoć, da se uspne na duhovno savršene svjetove na visini. To progresivno iskustvo svakog bića duha i svakog smrtnog stvorenja širom svemira, je dio Očeve šireće svijesti Božanstva beskrajnog božanskog kruga neprestanog samoostvarenja.

Doslovno je istina: "U svim vašim nevoljama, on pati." "U svim vašim trijumfima, on pobjeđuje u vama i sa vama." Njegov predlični božanski duh je stvarni dio vas.
Ljudska ličnost je vremensko-prostorna sjena božanske ličnosti Stvoritelja. Niti jedna aktualnost se ne može prikladno shvatiti izučavanjem njezine sjene. Sjene trebaju biti protumačene u smislu istinske tvari.

Nikada nemojte izgubiti iz vida dijametralno različito poimanje ličnosti u shvaćanju Boga i čovjeka. Čovjek vidi i razumije ličnost gledajući od konačnog na beskonačno; Bog gleda od beskonačnog na konačno.

Predlični božanski duh koji živi u smrtnom umu nosi, u samoj svojoj prisutnosti, valjan dokaz svog aktualnog postojanja, ali koncept božanske ličnosti može biti poznat jedino duhovnim uvidom istinskog osobnog religioznog iskustva. Bilo koja osoba, ljudska ili božanska, može biti poznata i shvaćena od strane bilo koje druge osobe neovisno o njezinim vanjskih reakcijama ili materijalnoj prisutnosti te osobe.

Što više čovjek razumije samoga sebe i cijeni vrijednost ličnosti svojih bližnjih, on to više žudi da upozna Izvornu Ličnost, i to više takav čovjek koji poznaje Boga nastoji postati poput Izvorne Ličnosti. Možete raspravljati svoja mišljenja o Bogu, ali iskustvo s njim i u njemu postoji iznad i izvan svake ljudske polemike i posve intelektualne logike. Čovjek koji zna Boga opisuje svoja duhovna iskustva, ne kako bi uvjerio nevjernike, već u cilju prosvjećivanja i obostranog zadovoljstva vjernika.

Pretpostaviti da svemir može biti poznat, da je razumljiv, je pretpostaviti da je svemir proizvod uma i da njime upravlja ličnost. Čovjekov um može shvatiti jedino umne pojave drugih umova, bilo ljudskih ili nadljudskih. Ako čovjekova ličnost može doživjeti svemir, to znači da negdje u tom svemiru postoji božanski um i aktualna ličnost.

Mi ne možemo u potpunosti razumjeti kako Bog može biti prvobitan, nemijenjajući, svemoćan i savršen, a istovremeno biti okružen mijenjajućim i evoluirajućim svemirom očiglednih zakonskih ograničenja i relativnih nesavršenosti. Ali mi možemo poznavati takvu istinu u osobnom iskustvu, budući da svi održavamo identitet ličnosti i jedinstvo volje unatoč neprestanoj promjeni kako nas samih tako i naše okoline.

Krajnja kozmička stvarnost ne može biti shvaćena od strane matematike, logike ili filozofije, već samo osobnim iskustvom u progresivnom skladu s božanskom voljom osobnog Boga. Znanost, filozofija i teologija ne mogu potvrditi postojanje ličnosti Boga. Samo osobno iskustvo onih koji su vjerom postali sinovi nebeskog Oca može voditi k stvarnoj duhovnoj spoznaji ličnosti Boga.


Post je objavljen 08.10.2016. u 21:22 sati.