Marketing
Lista za odjeb
Još nisam našao dobar bend – razlog tome je što ne želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve – no, našao sam dobru ekipu, pa svakog utorka i četvrtka, u kasnim večernjim satima igramo košarku u jednoj zagrebačkoj osnovnoškolskoj dvorani. Isprva me nije išlo, kao da je čitavo moje negdašnje umijeće bilo spužvicom izbrisano. Bio sam frustriran. Trebalo mi je neko vrijeme da se ubacim u šemicu, da počnem driblati kako spada, da se postotak šuta podigne s bijednih 10 posto na 50-70 posto, da ne promašujem zicere… Prošli četvrtak moj košarkaški kolega (30), informatičar R., prilično se iznenadio na spomen mojih godina. „Znači, ipak ima nade“, uskliknuo je dodavši: „uvijek sam mislio sam da su četrdesete kraj!“. Njegove su riječi godile.
U smislu obnovljenog interesa za košarku poželio sam oživjeti uspomene, iznova pogledati slavne utakmice Cibone, reprezentacije ex. Jugoslavije, reprezentacije Hrvatske… Naravno, nisam propustio baciti pogled i na legendarne poteze majstora NBA košarke, air Jordana, Rodmana, Pippena, Reggie Millera… Nekoć je košarka uistinu bila lijep, atraktivan, dinamičan sport, pravi užitak za oko. Danas je, poput teškaškog boksa, dosadna do ibera. U moru video isječaka, gdje se našlo i strateških uputa, a bogami i njih valja pogledati, jer kao što onomad reče babo Atif, u rijetkim trenutcima kad je bio trijezan: „'ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom "Vratniku““, sasvim slučajno naišao sam na Stankovićev intervju s Kukočem. Razgovor je vođen 2006. godine u improviziranom studiju u Splitu i jedan je od rijetko korektno odrađenih Stankovićevih intervjua.
U emisiji među inim saznajemo da Kukoč, unatoč tome što je s Chicago Bullsima osvojio 3 naslova prvaka NBA (što do tada nije pošlo za rukom niti jednom Europljaninu!); unatoč tome što je u ex. Jugoslaviji 3 puta proglašen sportašem godine; unatoč tome što je 3 puta osvojio prvenstvo Europe s Jugoplastikom (liga prvaka); unatoč tome što je nosioc dvaju olimpijskih odličja; dakle, unatoč svim vrhunskim uspjesima Kukoč je u lijepoj našoj redovito ignoriran za sportaša godine.
Pa kako to?
Slutite već – politika, onaj odurni diskurs suženog i pakosnog uma što se služi u paklu isklesanom maksimom – tko nije s nama, taj je protiv nas!
Naime, negdje između 92-95, u jeku-ili-pred same izbore, osvanula je lista sportaša koji podržavaju HDZ. Na listi se, bez da ga se prethodno kontaktiralo, a kamo li da je dao suglasnost našlo i Kukočevo ime. Revoltiran takvim nepoštivanjem, inače miran, povučen i gotovo apolitičan čovjek, Kukoč je u tipičnoj dalmatinskoj maniri izjavio: „Jebem ga 'ko me god stavija na listu.“.
Tuđman je te riječi doživio osobno. Ne bez razloga, jer kao čovjek koji se petljao-u-sve-i-svašta, bio je u najmanju ruku koautor, ako ne autor spomenute liste.
I tako je Kukoč postao persona non grata u hrvatskom sportu.
U tom smislu postoji još jedna zgoda koja upotpunjuje sličicu ondašnje političke situacije, ali i psihoprofil prvog hrvatskog predsjednika.
Godine 1992. u Barceloni su održane XXV Olimpijske igre. Košarka je na tom sportskom događaju bila najpraćeniji sport zbog činjenice da je Ameriku predstavljao famozni Dream Team sastavljen od najboljih NBA igrača. Nekom prilikom, nakon utakmice u svlačionicu je banuo Tuđman. Čestitao je igračima na zasluženoj pobjedi, rekavši da se nada finalu s Amerikancima, na što je Kukoč uzvratio:
„Mi igramo s Amerikancima, a vi Predsjedniče častite janjetinom u Kninu.“
„Važi“, prihvatio je Tuđman.
To je se zbilo prije pomente liste i pomenutog Kukočevog komentara. Janjetina, iz Tuđmanove perspektive više nije dolazila u obzir, barem ne za Kukoča.
I doista, u jeku vojno-redarstvene operacije Oluja Dini Rađi je zazvonio telefon. Poziv je stigao iz Ureda Predsjednika Republike. Priopćeno mu je da u najstrožoj tajnosti sutra, u pet izjutra bude na aerodromu. Letjet će predsjedničkim avionom u Knin!
Slučaj je htio da baš u tom trenutku kraj njega bude njegov vjenčani kum – Kukoč.
Rađa se ispričao Kukoču rekavši da hitno mora poći. Nije rekao kamo ide. Nije ni smio, dobio je naputak – u najstrožoj tajnosti!
Sutradan, u tek oslobođenom Kninu, Rađa je uz Stojka Vrankovića osvanuo u Tuđmanovom društvu. Na pitanja znatiželjnika zašto na kninskoj tvrđavi nema Kukoča stigao je nemušt odgovor da do njega, eto, nisu uspjeli doći.
Kukoč se pak sedam dana kasnije, sa suprugom, prijateljem i njegovom suprugom, osobnim automobilom odvezao se u Knin.
Proslavljeni igrač danas je u zasluženoj mirovini. Živi mirnim obiteljskim životom u Chichagu. Strastveni je igrač golfa. Jednom godišnje, za ljetne praznike, posjeti obitelj u Splitu. Tada plovi brodom po Jadranu i riba. I dalje je persona non grata u hrvatskom sportu. I dalje ga se jebe za kojekakve liste.
Post je objavljen 01.10.2016. u 14:22 sati.