Marketing
Soba
Nedostaju mi Sobe.
Netkome bi nedostajali razgovori, bliskost, dodiri, smijeh a meni nedostaju sobe.
Lišće pod nogama dok iza neke kapije ne zalaje onaj veliki pas, koga smo s vremenom naučili zaobilaziti. Ti bi me uhvatio za prste a ja bih hodala iza tebe na rubu kelebijske ceste. One gdje prolaze oni veliki kamioni što iznenada zatrube a ti im onda slobodnom rukom digneš srednji prst i dok bježimo od velike lokve koja prijeti da nas oboje zapljusne, skrijemo se u kapiju smjeljujeći se.
Iza koje je jedna od tih soba što mi nedostaju.
Miris kuhane večere zarobljen iza starih zidova, mokra roba što se danima suši i u koju se na kraju uvuče svo to sjećanje.
Nedostaje mi pucketanje vatre u staroj Kreka Veso peći, koju bi I. mnogo ranije nego što je potrebno naložila, pa bi smo cijelu noć držali otvorene prozore, dok nam se na kraju ne bi sledili nožni prsti i stopala, tamo negdje pred zoru kad bi oni isti ili neki slični kamioni zatrubili i ja bih se u snu samo stisla uz tebe krajičkom svijesti svjesna da je novi dan.
Soba je zamijenjena vremenom Sobom. Ljepšom, sa laminatom, pvc prozorima, staklenom tuš kabinom sa preljepim uzorkom crvenih pločica. Krevetom koji ne škripi. Zrakom koji miriše samo na godišnje doba i svijeće u staklenim kutijicama, a ne na robu koja se danima suši i neke tople kuhane večere.
Svejedno, ponekad mi nedostaje kelebijska Soba, negdje na kraju grada, kamioni koji bezrazložno trube i kapija iza koje me ljubiš.
Pjesma.
Post je objavljen 07.09.2016. u 17:59 sati.