Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/builderica

Marketing

Samo trenutak slabosti

Ne znam jednostavno u čemu je stvar, ali bez obzira na sve što sam u životu napravila, uvijek bila hraniteljica obitelji, stalno sam na meti kritike mojih ukućana, mame, djece…Jednostavno, to je tako, pomoći nema, ali s tim nikako da se pomirim…Pustim jedno vrijeme i onda, sve iz početka…Dakle, radim od jutra do sutra, borim se tražeći nove poslove, do kojih nije lako doći ali s obzirom na znanje i iskustvo uspijevam ih još uvijek dobiti, privatnik sam…Odradim ih najbolje što mogu, tako da sam u svako vrijeme dostupna i svi me mogu zvati u slučaju problema od 0 do 24 sata…Ali nikad nisam dovoljno dobra, moje cure, moja najdraža stvorenja, uvijek me kritiziraju…Uvijek imaju neke primjedbe na nešto, bila to neka stvar koju kupim, zato što sam procijenila da ju želim kupiti…zato što me to raduje…ili neka odluka o nečemu… Već osam godina zbog posla nisam išla na odmor ni vidjela more…One izlaze, zabavljaju se, druže, imaju dečke, žive relativno bezbrižan život…Trebale su završiti faks prije dvije godine, nisu ga završile, jednostavno nije im se dalo, imale su neke druge prioritete, vole životinje i puno vremena posvećuju na udomljavanje, zbrinjavanje, čuvanje…Imam razumijevanje za sve njihove prohtjeve, hirove, hobije….Pomažem im maksimalno, ali to nije dovoljno, tretiraju me i zovu „malom mamom“…Kažu da sam naivna, predobra…Da se razumijemo, one su pristojne cure, svi kažu da su lijepo odgojene, ali prema meni su najgore, pune kritike i primjedbi…Isto tako i moja mama koja živi sa nama, stalno mi prebacuje za ovo i ono…Ja ih hranim, oblačim…Priuštila sam im normalan život i sve prohtjeve im ispunjavam…Mama je otišla kod prijateljice na more i ostat će mjesec dana…I drago mi je da je otišla…A ja da odem pet dana bila bi drama, pitanja…Osjećam već jedno duže vrijeme da nešto u svom životu moram promijeniti…Ali kao da još nemam dovoljno odlučnosti…Sigurno je problem to što se u našoj kući gdje žive četiri žene i tri generacije, već dugo ništa promijenilo nije i što mora doći do neke promjene da se svi trznemo i krenemo dalje, na drugačiji način, moji ukućani su se utopili u slobodi i bezbrižnosti koju imaju…
Očigledno, ne valja ni kada je dugo vremena dobro…Ispada da se podrazumijeva da je tako i da je samo od sebe tako…Žao mi je što ne osjete koliko sam se morala boriti da im osiguram one osnovne stvari, jer recesija je i mnogi od najboljih su propali, privatnici pogotovo…
Tužno mi je nekad i ako ja nisam tip koji kuka, traži zahvalu, pljesak i slično…Samo da se vidi i osjeti…Da znam da se osjetilo…Dogodilo se da sam stjecajem okolnosti nekim ljudima pomogla…Ta pomoć je bila zanemarivo mala…A ti ljudi su mi zahvalniji i više cijene tu sitnu pažnju nego moji najbliži…Koji su nikad zadovoljni i uvijek puni samo primjedbi…To valjda tako mora biti…Znam roditelje koji su zanemarivali svoju djecu, ta djeca ih danas, odrasli ljudi vole i cijene kao da su im bili najbolji roditelji na svijetu…To valjda tako mora biti…Ja sam svoju mazila i pazila cijeli život…Pomagala, učila i radila sa njima, sve uz težak posao koji sam radila…Od svog oca, od kojeg sam se razvela, samo zbog toga što je bio lijenčina i bez ambicija, moje cure ništa ne očekuju niti im on išta daje…
Ja sam ta od koje se sve očekuje i koja je uvijek na meti sve kritike…Dok ovo pišem izgleda kao da se žalim, kritiziram, tražim i očekujem nešto…ali ne očekujem ništa…Samo sam sve stavila na papir i podijelila sa vama…jer mi nije jasno….zašto je to tako…A tako malo treba da ne bude tako…Zašto više razumijevanja nekad možemo naći u nepoznatoj osobi, koju slučajno upoznamo nego kod svojih najmilijih, kojima smo dali veliki dio sebe u svakom pogledu… Ja nisam slabić i znam da ću sve izdržati, ali toliko bi lakše sve bilo da čovjek osjeti podršku i razumijevanje…Očito, kad ju toliko želi ona izostaje, kao i sve u životu…Da se razumijemo, nisam ja slabić…Ovo je samo jedan trenutak slabosti, koji sam sa vama podijelila, a sutra, sutra ja idem u nove pobjede…Cure su rekle da će slijedeće godine završiti faks i zaposliti se… Kad-tad, razumjet će one sve ovo što sam napisala…Sigurna sam…
Želim im svu sreću ovog svijeta…Borila sam se za to da ju imaju …


Post je objavljen 30.08.2016. u 21:28 sati.