Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/miskoi

Marketing

Relativnost


Relativnost


Tri su kruga igrališta bila iza njega i upravo je počinjao nagrizati četvrti, kad ga je ugledao. Krupan muškarac, ispupčenog stomaka, sporim je korakom ušao u igralište i sjeo na kameno stepenište. Nešto u njegovoj kretnji podsjeti Vilka na daleku i davno prohujalu mladost, i dok je i dalje trčao uporno, pokušavajući potisnuti iz svijesti bol u stopalu, nastojao je dozvati mutno sjećanje koje kao da se željelo rasvijetliti. Poznavao je muškarca, Vilko je u to bio siguran, ali ime debelog (nazovimo to pravim imenom, pomalo podrugljivo, ali bez zlobe, pomislio je Vilko), nije htjelo isplivati na površinu sjećanja.
Nastojanje prizvati sjećanje, ipak je dalo neke rezultate: zaboravio je na bol u desnom stopalu, iznenada je Vilko primijetio i pažljivo počeo osluškivati reakciju tijela. Bol se u povrijeđenom mu stopalu povukla, zamijenila je tupa i topla neugodnost. Sad je mogao i jače zagrabiti mekim i zelenim prostiračem ispod svojih nogu i naravno da je to i učinio i naravno da se bol ponovo istog časa vratila i naravno da se zbog toga naljutio na samog sebe. Koliko puta mora učiniti jednu te istu grešku, dok konačno ne izvuče pouku iz nje?
Smanjio je brzinu, ali ne i bol, pa je sad polako, sasvim polako, odmicao igralištem, osjećajući pogled krupnog muškarca na sebi i nezadovoljstvo samim sobom zbog onog besmislenog trka kojemu se prepustio. Debeli je zapalio cigaretu i pratio Vilkove krugove kojima je optrčavao stadion. Bilo je to sasvim vidljivo iz držanja muškarčevog tijela i Vilko se zapitao, ne kopa li i on po dalekom sjećanju, sakrivenom i zatomljenom, baš kao što i on sam, Vilko čini, nastojeći ga istjerati na čistac?
Trčanje mu nije popravilo raspoloženje, i dalje je bio ljut na samog sebe zbog one greške. Zbog nepotrebnog ubrzanja. I što mu je uopće trebalo da ide na trail utrku, prvu i posljednju u kojoj je učestvovao, bio je siguran Vilko, kad zna da mu je stopalo problematično?

Trka se održavala u Vilkovoj blizini i neke je od staza poznavao, pretrčavao ih je mnogo puta, ali nikad nizbrdo, uvijek samo uzbrdo, a upravo trail-trčanje nizbrdo razaralo mu je osjetljivo stopalo. Jedanaest kilometara, koliko je trka dužinski iznosila, nikad mu se nisu činili dužim. Svakim je korakom osjećao bol, a bol je postajala sve jačom i sve je više nepravilno gazio stopalom, dok odjednom nije zapeo upravo bolnim stopalom o prikrivenu lišćem granu i ... TRAS!!! evo ga prostrtog na zemlji, bol mu užareno vrišti u umu, dah ga je sasvim napustio, uzalud otvara usta i nastoji grabiti zrak: zrak mu ne ulazi u bolne grudi iako Vilko zijeva poput ribe na suhom.
- Pomoći ćemo vam - rekla je djevojka koju je prije samo nekoliko minuta, dok su trčali uskom stazom uzbrdo, prestigao. - Možete li ustati?
Dotrčala je i druga djevojka i pridružila se prijateljici u nastojanju podići Vilka, a Vilko nije želio ustati: želio je još malo sjediti na toploj zemlji i požudno udisati zrak u bolna pluća, dok su mu prepone pucale zbog bolnih valova koji su nadirali brzo jedan za drugim.
- Mogu sam, hvala - jedva je reko.
- Ne, nikako! - protestirala je druga djevojka, hvatajući Vilka ispod pazuha. - Nećemo vas ostaviti ovdje.
Vilko je stisnuo zube, a valovi bola udarali su mu u preponama i grudima, uporno i bolno, bolno i uporno. Prikupivši svu preostalu snagu, odgurnuo se rukama o zemlju i uspravio.
- Sve je u redu - rekao je. - Hvala vam.
- Sigurno možete nastaviti? - sumnjičavo je pitala prva djevojka.
- Sigurno! - potvrdio je Vilko. - Samo vi nastavite, nemojte gubiti vrijeme zbog mene.
Tog časa se približio i organizator utrke trčeći lagano iza posljednjih takmičara i Vilku sine, da Darko upravo zbog ovakvih slučajeva trči posljednji. Nadgleda učesnike trke, kao što pas ovčar nadgleda stado.
- Sve u redu? - upitao je Darko. - Hoćeš li da pozovem pomoć? Ne moraš nastaviti.
- Sve je u redu! - odgovorio je Vilko i usprkos bolu koji ga nije napuštao, počeo trčati. - Nastaviti ću, naravno. Još nikad nisam odustao, pa neću ni sad.
- Nisi povrijeđen?
- Samo natučen, ništa mi drugo nije - odgovorio je Vilko i lagano, jer brzo se na takvom terenu nije ni moglo, počeo sa spuštanjem u podnožje brda, ali je bol u preponama "govorila" drugačije.
Bilo je to čudno: trčao je uzbrdo usprkos neprekidnoj boli koja se, srećom počela povlačiti, postajala manjom, slabijeg intenziteta, ali je i dalje bila tu i Vilko je znao, kad trka završi i kad mu se mišići ohlade, bolovi će se vratiti. Ali to nije bilo važno: jedino što je važno bilo je ne odustati, završiti trku.
Pred ciljem začuje gromki glas preko zvučnika koji objavljuje:"Upravo na cilj dolazi najstariji učesnik trke!" i Vilko se osmjehne, uspravi i u brzom finišu, jer zahvaljujući čestom trčanju uzbrdo imao je još poprilično snage u nogama, pa završi trku u pravom trkačkom stilu i sve je bilo zaboravljeno, osim osjećaja sreće, jer eto, još jednom pobijedio bol, slabost, teren, pobjedivo je samog sebe, a to mu je oduvijek bila najdraža pobjeda.

Sad je već osam kilometra, sasvim dovoljno za bolno mu stopalo, bilo iza njega i Vilko je polako hodao prema ogradi pomoću koje će se dobro istegnuti. Vidio je krupnog muškarca kako gasi cigaretu i ustaje i kreće prema njemu i ponovo je bio siguran da ga zna, nekad davno dobro ga je poznavao. Promatrao ga je kako mu se približava i ujedno proučavao brojke na sportskom satu i nezadovoljno vrtio glavom.
Slabo. Sve je to slabo, sporo, suviše sporo. Skupo ga košta izlet na trail-trku. Možda preskupo? A onda se naljuti na samog sebe zbog naleta pesimizma: nekad je i gore stvari uspio pobijediti, pobijediti će i ovog puta.
- Zdravo! - nasmijano mu reče krupni muškarac. - Sjećaš li me se?
Istog časa kad mu je čuo glas, u Vilku eksplodira sjećanje na silno daleke izviđačke dječačke dane i njegovog prijatelja Filipa.
- Filip! - radosno Vilko uzvikne. - Čovječe, koliko se stoljeća nismo vidjeli!
- Mnogo - reče Filip. - Suviše mnogo. Sramotno je to, kako se prijatelji gube iz vida.
- Život. I njegove okolnosti.
- Vidim - s blagim prizvukom zavisti u glasu reče Filip - da ti još uvijek uživaš u životu. Trčiš k'o mladić.
- Eh, trčim ... - u neprilici se Vilim nasmiješi.
- Trčiš, nego što! - reče Filip. - A vidi mene. Jedva i hodam.
- Hajde, ne pretjeruj.
- Ne pretjerujem. Gledao sam te više od pola sata kako đipaš ovim igralištem, a ja se uopće ne mogu ni sjetiti kad sam posljednji put potrčao.

Nakon tuša, a prije toga popivši zajednički bocu piva u obližnjem kafiću s Filipom, pažljivo sušeći i dalje osjetljive prepone, Vilko pomisli uz osmjeh, kako je jutros shvatio što znači trkačka relativnost. On, Vilko, mislio je jutros kako je čitav njegov jutrošnji oprezni trening bio ni za što, dok mu se Filip zbog tog istog treninga divio.
Relativnost. Sve je relativno. Pa i samo trčanje. Vilkova najomiljenija aktivnost.


Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Post je objavljen 29.08.2016. u 14:29 sati.