postoji jedna ptica u srcu
stoji na grani kosti
ptica koja želi slobodu od plastelina i
da odleprša u neznane plavičaste predele
slomljena su joj ipak krila
od kljucanja krvavog mesa i belih kostiju
stvarao sam i oblikovao mnoge kaveze i okove
jer i nju sam stvorio
tako slabu i nemoćnu pred sudbinom i stopom
a onda jednog dana odlučio sam da umre
ona je samo jedno čudo
od bilijardu drugih potrošenih
što vise iznad crnih skuta
i ponosna ptica
stajala je smireno i čedno
dok je umirala
kap po kap, suzu po suzu
odbacivala perje i bacala ga u vis
gađala oblake kao pikadom
i zamrzela me je iz dna duše
jer sam stvarao i spajao nemoguće puteve
i dok se sudbina kleta klacka na ladici ormara
posmatram je na prozoru kako se sliva kao kap kiše
i dok pijem vrelu kafu
posmatram je na ekranu u bezbroj piksela u vremenu
kako ocrnjava, preti i kako pati
nisam je ničemu naučio sem darivanju novih naivnosti
dao sam joj slobodu i očistio tlo boravka
opstale su male kandže i ništa više
i nije mi stalo do oblikovanja novih sloboda
jer ptica nova već se stvara
dok ponor guta i bljuje svaka nova vrata
ta ptica nije ljubav ni požuda strasti
ona ostaje u nebu
(nebo) koje ništa ne spaja sa zemljom