Onog puta kad se netko našalio da je Franjo, da me je napokon pronašao i da ide čitati od početka, srce mi je stalo, pa naglo zabubnjalo. Bila sam učas na početku i na kraju svijeta, zakoračila čak van našeg planeta.
A onda je stiglo razočaranje, i suze. Nisam zamjerila neznancu, ali zamjeram Franji.
100% sam uvjerena da sam jasno i glasno dala na znanje Franji i njegovim pajdašima da pišem blog. Očito Franjo nije vrijedan i nije karakter da kaže: „Sorry Mela, I am mrs Lucija!“ ( koja voli tipkati dok štrika).
Vjerojatnost da se sve što mi je servirano uistinu izdogađalo i da smo se baš svaki puta mimoilazili, vrlo je mala. Nisam nesretnica.
Ako netko misli da se sada nešto jadam i očajavam i samoubijam, smrtno se vara.
Danas je kulminacija moje dosade, tj. danas mogu sa sigurnošću reći da mi je moj Najdosadniji dan. Proslavljam ga s ovim postom iz čiste smrtnodosade, da barem ovih zadnji 45 min od dana mogu reći da se nešto zbilo.
I naravno za kraj moram ovako izdosadirana i ljuta bacit koju kletvu.
Rekla bih ja njemu svašta nešto, al mislim da je dovoljno da mu kažem: „Dabogda ti tuke na rikverc u kuću ulazile!“ (što god to značilo, ja umrem od smijeha kad se sjetim te kletve).
xxx
dosadno je
čekati te u javi
u snu
i virtuali
dozlogrdilo mi
pjevat ti pjesme
rekla bih rado ti ono
što se ne smije
i smijala se kradom
dok čitaš
te jetke retke
dojadila mi dosada ova
i poruke tebi bez broja
pa ti pišem oproštajno pismo
da zajedno više nismo
kakve su to spletke
pobrkale ove retke
koliko poruka bez cilja
koliko dana bez mira
Post je objavljen 21.07.2016. u 23:25 sati.