Marketing
Samo hrabro, to mora biti riješivo....
Prije nekoliko dana jedna me djevojka pitala hoću li sad prestati s pisanjem? Mislila je vjerojatno da neću imati o čemu više pisati, sad - kad njih više "nema". Jer, kad čovjek malo čita moje tekstove stvarno mu se može činiti da ja i ne znam pisati o ničemu drugome osim o Silenteu. I da su sve moje emocije potaknute nečim što se tiče njih. Ali nije tako. Nekad moraš malo zagrebati ispod površine da bi shvatio što nekoga pokreće. I onda shvatiš da nije baš onako kako izgleda na prvi pogled.
Istina je da je Silente probudio u meni nešto što je spavalo jako dugo. Ne samo Silente, nego vjerojatno i život koji mi se događao, moja životna priča koja mi je u jednom trenutku postavila bezbroj teških pitanja a ja nisam znala odgovor. Odjednom sam našla odgovor. Slušajući njih, upoznavajući ih malo po malo. Našla sam odgovor na sva pitanja koja su me mučila jako dugo. Počela sam pisati jer su misli u jednom trenutku postale preburne i bilo ih je previše, da bi ih mogla kontrolirati i usmjeriti bez da ih zapišem. Zapisujući svoje misli, one su dobile pravi smisao. Meni, u prvom redu. Ne znam koliko ima smisla ovo što pišem nekom drugom. Nije ni važno jer sve što radiš ionako trebaš raditi radi sebe.
Meni je oduvijek bilo lakše izražavati se pisanjem, umjesto govorom. Ni u ludilu se neke stvari ne bi usudila reći nekom gledajući ga u oči. Od malena me je jedna sitnica u mom govoru kočila. Ne znam da li je genetski ili zato jer sam prve riječi u svom životu izgovorila na njemačkom, a tek dosta kasnije naučila i hrvatski jezik, moje "R" je bilo i ostalo prepoznatljivo, pomalo hrapavo i grubo. Ja sam se vremenom navikla na to. Valjda samog sebe ni ne čuješ istim uhom kao što to drugi čine. I možda mi ne bi smetalo da djeca, onakva kakva djeca znaju biti, u osnovnoj školi, nisu koristili svaku priliku za ruganje. Možda sam se zato počela povlačiti u sebe, bez snage i hrabrosti da se oduprem ruganju i neugodnim, neslanim šalama na moj račun.
Jako puno vremena i truda je trebalo da pobijedim samu sebe. Uvijek malo zatvorenija od drugih, sa tek nekoliko dragih prijateljica, koje su me prihvaćale takvu kakva sam i pred kojima sa mogla biti ona prava JA. I dok sam pred njima slobodno razgovarala, smijala se, govorila sve što mislim i osjećam, pred strancima bi se povukla i ne bih mogla izgovoriti ni dvije smislene rečenice. U strahu da opet ne doživim podsmijeh i ruganje. A imala sam toliko toga za reći. A tako malo hrabrosti . Tek na papiru sam to mogla. Sjedila bi navečer u svojoj sobi, i otvorila bi bilježnicu, onu najdražu, sa tvrdim crvenim koricama i pisala bi. Misli su se nizale, jedna za drugom. Sve što bi osjećala, što bi mi se događalo, ono čega sam se bojala a nisam htjela nikome reći. I sve je bilo tako jednostavno. Jer tu bilježnicu nikada nikome nisam pokazala i bila je sigurno spremljena u mojoj ladici, pod ključem. U jednoj od onih starinskih komoda sa ogledalom koji je bio meni najdraži dio moje djevojačke sobe. I dok bi pisala nekad bi se suze slijevale niz moje lice. Kao da bi neki ogroman teret pao sa mene, i nekako bi mi bilo lakše kasnije....
To moje pisanje bilo je za mene lijek. Ne znam kako bih izdržala te svoje prve djevojačke dane da nije bilo toga. I vremenom, kako sam postajala sve starija i sve sigurnija u sebe, u meni se rodio neki inat i želja za borbu. Probudila sam samu sebe. Sramežljivosti je nestalo jer je moralo nestati. Nisam se mogla boriti za sebe u svijetu odraslih gdje svatko laže svakoga i svatko pokušava nekog prevariti ako sam bila zatvorena u sebe i ako nisam htjela govoriti što mislim. I uspjela sam u tome...ali ne potpuno. Još uvijek mi je lakše pisati nego govoriti.
Zato, ne - neću prestati pisati. I ne - ne vjerujem da je išta na ovom svijetu konačno. Ja nisam počela pisati zbog Silentea. Oni su me samo podsjetili na nešto što je u meni bilo oduvijek. A o njima pisati mogu i moram bez obzira na sve. Jer su u mom životu ostavili veliki trag. I zato jer ih čini šestoro ljudi koje svakog na svoj način volim svim srcem. Ne odustajem od njih jer mislim da ni oni nisu odustali od samih sebe.
Ne smiješ odustati od onog što voliš, što te goni kroz život. Sam sebi moraš biti dovoljno vrijedan da se boriš za sebe, za ono do čega ti je stalo. Pa ako to znači da se naljutiš, i pošalješ sve k vragu - neka bude tako! I u takvim trenutcima se prepoznaju oni kojima je stvarno stalo. Oni koji ostaju uz tebe kad vide da pucaš po šavovima i da bi najradije pobjegao nekud, bilo kud. Samo da nisi okružen ljudima koji svi misle da znaju što je dobro za tebe, bolje od tebe samog. A oni kojima je stalo, razumiju. I čekaju. Jer sve u životu prođe nekako. I koliko god ti se čini sve sivo, prije ili kasnije boje opet uđu u tvoj život. I spreman si ponovo dati ono najbolje od sebe svijetu. Jer to je jedino što želiš raditi. I to je jedino što znaš raditi.
Ja ne odustajem od boja koje je Silente unio u moj život. Učinio ga je ljepšim, veselijim, zaljubljenijim. Bez obzira na to što će se događati dalje, ljubav ostaje. Oni su mi dali snagu. To vrijedi više od svih sati provedenih na koncertima. I onog trena kad sam pročitala objavu ja nisam pomislila na koncert na koji sad neću ići jer je otkazan. Pomislila sam na to da ne znam koliko vremena će proći dok opet budem zagrlila te ljude. Samo za tim žalim. I samo to mi može natjerati suze na oči. I onda se trgnem i pomislim: Ma daj...pa to je nemoguće. Ne može se ovakva strast i ovakva ljubav za glazbom obuzdati i ugasiti tek tako. Moram vjerovati u to da se sve događa s nekim razlogom i da će i oni izaći iz ovog jači, bolji i sretniji. Iznad svega baš to - sretniji.... Ja ih želim vidjeti, čim prije. Ali želim ih vidjeti sretne. Želim vidjeti sjaj u očima mladića dok mi govori da bi mogao tako svirati svaki dan... Samo to je važno.
Samo hrabro, to mora biti riješivo...
Post je objavljen 18.07.2016. u 13:09 sati.