Pregled posta

MILENIJSKI SABOR Nakon punih dvanaest stoljeća najavljen prvi skup poglavara pravoslavnih Crkava

Po dvadeset episkopa stići će iz petnaest središta Pravoslavne crkve: Carigradske, Aleksandrijske, Antiohijske, Jeruzalemske, Moskovske, Srpske, Gruzijske, Rumunjske, Bugarske, Ciparske, Grčke, Poljske, Albanske te Čeških zemalja i Slovačke, Amerike i Kanade
Veliki Svepravoslavni sabor koji bi se u drugoj polovici 2016. godine trebao održati u Carigradu, za istočne je Crkve događaj ne samo od povijesnog, nego od milenijskog značenja, budući da je to prvi skup poglavara pravoslavnih Crkava nakon punih dvanaest stoljeća!
- Dogovoreno je da Saborom u crkvi Svete Irine na Fanaru, povijesnom središtu pravoslavlja u kojoj se 381. godine održao Drugi ekumenski, odnosno Prvi carigradski sabor, kao prvi među jednakima predsjedava carigradski patrijarh Bartolomej, a poglavari ostalih pravoslavnih Crkava sjedit će s njegove lijeve i desne strane - objasnili su u Srpskoj patrijaršiji, ističući da će po drevnom običaju sve odluke Sabora, ali i pripremnih sastanaka biti donošene konsenzusom, kako bi se pokazalo jedinstvo pravoslavlja.
E sad, hoće li konsenzusom biti moguće riješiti sva pitanja i razmimoilaženja pravoslavnih Crkava koja se gomilaju od posljednjeg Sabora održanog 787. godine u Niceji, a koji pravoslavci smatraju konačnim (katolici ih priznaju još četrnaest)... Inicijativa za ovakvim skupom javila se još šezdesetih godina XX. stoljeća kad je papa Ivan XXIII. započeo Drugi vatikanski koncil, koji je Katoličkoj crkvi trebao omogućiti hvatanje koraka sa svijetom, nazvavši to aggiornamento, posadašnjenje, no kod pravoslavaca koji odbacuju aggiornamento, za realizaciju takvog skupa trebalo je više od pola stoljeća usuglašavanja.
- Crkva se ne može modernizirati jer je savršena, te se ne može izjaviti da ona treba ili ne treba ići u korak s vremenom. Ali Crkva može i mora derogirati svoju poziciju kako bi grijehopadnom svetu propovijedala do skončanja vjekova. Sigurno je da će sada, nakon mnogo vjekova episkopi imati priliku da trezveni izraz njihove volje, blagoizvoljene od Duha Svetoga, bude kriterij općeg smjera Crkve Kristove do njegovog drugog dolaska - objašnjava u tekstu na ovu temu pravoslavni teolog Dragoljub Rikić.
Predviđeno je da u radu Sabora sudjeluje po dvadeset episkopa svake Pravoslavne crkve iz petnaest središta (Carigradske, Aleksandrijske, Antiohijske, Jeruzalemske, Moskovske, Srpske, Gruzijske, Rumunjske, Bugarske, Ciparske, Grčke, Poljske, Albanske te Čeških zemalja i Slovačke, Amerike i Kanade), sve skupa oko pet stotina delegata koji će predstavljati gotovo 300 milijuna pravoslavaca koliko ih je danas na svijetu.
Megali Sýnodos tis Orthodoksías (Veliki sinod pravoslavlja) prema najavama trebao bi otvoriti niz važnih pitanja: promjenu kalendara, korekcije redoslijeda (diptiha) crkava, odnosa s Katoličkom crkvom, položaj pravoslavaca u svijetu, ali i definirati crkvene stavove na područjima kao što su ekologija, suvremene tehnologije, bioinženjering... Očekuje se i rasprava o zajedničkom slavljenju praznika s katolicima (papa Frane pozvao je patrijarha Bartolomeja da se uspostavi zajednički datum Uskrsa), opadanja broja vjernika, ali i o tendenciji širenja islama.
I premda je carigradski patrijarh – po časti, ne i po stvarnoj vlasti – u pravoslavlju prvi među jednakima nazire se kako će glavnu riječ na Saboru voditi Ruska pravoslavna crkva na čelu s patrijarhom Kirilom, koja je teoretski već dala odgovore na većinu ovih pitanja. RPC je na čelu tzv. slavenskog bloka Crkava koji se za prevlast u pravoslavlju bori s "jelinskim" ("helenskim, grčkim") Crkvama, okupljenim oko Carigradske patrijaršije i Atenske arhiepiskopije.
Obje grupe Crkava suglasne su oko većine pitanja koja bi se našla na Saboru, osim oko dvije točke. Najveće razmimolaženje je oko diptiha (redoslijeda) pravoslavnih Crkava, s obzirom da Moskva i Carigrad pojedine Crkve različito rangiraju. Drugi veliki problem je broj Crkava, budući da postoje zajednice u pravoslavlju na koje se različito gleda; sporan status imaju Finska, Estonska, Američka, Japanska i Kineska pravoslavna crkva. Za dio ortodoksnog svijeta one su autokefalne (potpuno samostalne), dok im druge priznaju tek status autonomnih. Jedan od prijedloga je da se za stjecanje nezavisnosti u pravoslavlju ubuduće traži priznanje ne samo Vaseljenske ili Moskovske patrijaršije, kakva je bila dosadašnja praksa, već svih pravoslavnih Crkava.
Drugo otvoreno pitanje je složenije jer zadire u složene međucrkvene, pa i međudržavne odnose. Razlike oko redoslijeda u službenoj crkvenoj hijerarhiji u pravoslavlju i dalje su velike: sve pravoslavne Crkve na prvih pet mjesta svrstavaju Vaseljensku (Carigradsku), Aleksandrijsku, Antiohijsku, Jeruzalemsku i Moskovsku patrijaršiju. No u rasporedu ostalih Crkava razlikuju se diptisi Vaseljenske i Moskovske patrijaršije - po carigradskom rasporedu na šestom mjestu je Srpska pravoslavna crkva, za kojom slijede Rumunjska, Bugarska i Gruzijska crkva. U Ruskoj crkvi, međutim, drugačiji je poredak: šesto mjesto pripada Gruzijskoj crkvi, a onda redom Srpska, Rumunjska i Bugarska. Od Svepravoslavnog sabora ne očekuju se novine o tzv. kalendarskom pitanju, pretpostavlja se kako neće biti približavanja gregorijanskom kalendaru, a i ideja o zajedničkom proslavljanju Uskrsa s katolicima odložit će se po svoj prilici za druga vremena.
Pravoslavnu crkvu čine mjesne Crkve: autokefalne i autonomne (jurisdikcijski zavisne i u sastavu neke autokefalne Crkve).
Autokefalne Crkve su patrijaršije Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jeruzalemska, Moskovska, Srpska, Gruzijska, Rumunjska i Bugarska, arhiepiskopije Ciparska, Grčka, Albanska, mitropolije Poljska, Češka i Slovačka, te Američka i Kanadska (priznata od dijela Crkava).
Autonomne Crkve su Sinajska, Finska, Estonska, Ohridska (od 2005.), te dijelom priznate Japanska i Kineska, dok poseban autonomni status ima Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata.
Nepriznate su Makedonska pravoslavna crkva, Crnogorska pravoslavna crkva (autokefalna od 1766. do 1918.), Ukrajinska pravoslavna crkva i UPC Kijevskog patrijarhata.
Ekumenski koncili ili Vaseljenski sabori povijesni su skupovi biskupa cijele Crkve sabranih da bi raspravljali i odlučivali o crkvenom nauku i djelovanju. Crkveni sabori obično se dijele na one koje priznaju obje Crkve, i Katolička i Pravoslavna, a takvih je sedam, održanih između četvrtog i osmog stoljeća: Prvi nicejski (318.), Prvi carigradski (381.), Efeški (431.), Kalcedonski (451.), Drugi carigradski (553.), Treći carigradski (680. - 681.) i Drugi nicejski (787.).
Četvrti carigradski sabor (869.-870.) svrgnuo je carigradskog patrijarha Focija, a priznaje ga kao valjanog Katolička, ali ne i Pravoslavna crkva.
Ekumenski sabori Katoličke crkve su: Prvi lateranski (1123.), Drugi lateranski (1139.), Treći lateranski (1179.), Četvrti lateranski (1215.), Prvi lionski (1245.), Drugi lionski (1274.), Sabor u Vienni (1311. - 1312.), Sabor u Kostanci (1414.- 1418.), Sabor u Baselu, Ferrrari i Firenci (1431. - 1442.), Peti lateranski (1512. - 1517.), Tridentski (1545. - 1563.), Prvi vatikanski (1869. - 1870.), te Drugi vatikanski (1962. - 1965.), što znači da Katolička crkva priznaje 21 ekumenski sabor, od kojih je 13 održala nakon velikog raskola 1054. godine.
Piše Damir Šarac

Post je objavljen 20.06.2016. u 10:22 sati.