Neke odluke nastupaju mirno, tiho i nenadano.
Sjećam se da sam kroz godine tu i tamo htjela izbrisati fejs. Imala sam fiks ideju da je u redu imati fejs dok si tinejdžer, ali da je jednostavno tužno ako imaš više od dvadeset i baviš se tim glupostima u životu. (Tada se nije znalo da će on postati toliki must have suvremenog društva.) Tako bih ga, tu i tamo, deaktivirala, da bih ga naposlijetku uvijek vraćala. Previše brzo. Rekord mi je bio tjedan dana bez fejsa. A onda, jednoga dana, skrolajući kroz feed, niotkud me spopalo da bih ga mogla deaktivirati zauvijek. I to je to bilo to. Iz vedra neba, mirno, trenutno. Deaktivirala sam ga i nikada ga više vratila (to je bilo 4.1.2013 i nemam ga namjeru ikad više imati), bez ikakvih planiranja kao nekoliko neuspješnih puta prije.
Sjetila sam se toga jer me na isti način, niotkud iznenadila misao o tome kako bih trebala izbrisati blog. I istog trenutka kada se dogodila, znala sam da će biti tako, jer previše je bila slična onoj iz 2013. (dakako, nije za usporedbu jer je blog uvijek samo i isključivo bio pozitivan porok, iz kojega su se rađale samo dobre stvari, dok o fejsu nemam toliko visoko misljenje).
I misao me iznenadila i samu. Jer, nikada nisam mislila da ću prestati biti Caitlin McCourt. To je jedna konstanta koja jesam od trinaeste godine. Zar ja, koja je mislila da će zauvijek ovako? Zar ja, koja nikada nisam mogla razumijeti ljude koji napuštaju svoje blogove i prestaju pisati, i to najčešće bez ikakvog pozdrava? (Zaista, nikada to nisam mogla razumijeti.)
I ovdje sam trinaestog lipnja morala prekinuti pisanje jer su me svladale emocije i suze. A sad nastavljam, i to s maminog mobitela koji mi je posudila jer moj ne radi. Ali opet sam pustila suzu prečitavajući dosad napisano, shvaćajući da ova avantura prestaje. Upravo sam se sjetila J.K.Rowling za koju sam pročitala da je dovršavajući Harryija Pottera pila šampanjac i plakala. Tako nekako i ja. Uz poneku suzu, privodim kraju svoj blog nakon više od osam godina, sa svojim Gloria cappuccinom, na krevetu studentske sobe.
Razlozi zbog kojih je došlo do te odluke su višestruki. Uvijek sam zapravo znala da neću u vijeke vijekova moći nastaviti pisati ovom formom, zbog toga što neću zauvijek imati luksuz anonimnosti kao sada, a ovakva eksponacija sebe, poglavito to što sam zbilja svašta pisala od svoje trinaeste, što ovdje, što u komentarima drugih ljudi, pričinjava mi nelagodu. Neke stvari sigurno više ne mislim, ili bi ih izrekla drugačije, a drugi ljudi bi mi to mogli uzeti za zlo. Uvijek sam znala da će do toga doći, ali mislila sam da će se drugačije riješiti, a i to je uvijek bilo nešto o čemu "nema smisla još razmišljati."
Nadalje, jednostavno sam, primivši misao o ptekidanju bloganja ovdje, razumijela da je to moj next logical step na putu vlastitog specifičnog samorazvoja koje sam odabrala. Postalo mi je jasno, najednom, da se već neko vrijeme razvijam u sasvim drugom smjeru. Smjeru kojeg moja sadašnja struktura pisanja i ova platforma ne podržavaju. Možda je to i prirodno. Osam sam godina pisala caitlinmccourtovski, ali to danas više nema smisla.
Shvatila sam, također, da ovaj blog ne bih pokazivala poslodavcima.
Osim toga, na mene je utjecala nekolicina ljudi koja svoje blogove piše na drugim platformama, pa sam se s vremenon zapitala kako to da blog.hr više nitko tko se želi "ozbiljnije" (ne s ciljem zarade, nego baš pisanja radi) baviti bloganjem ne dolazi ovdje. Da, mislim da su blog.hr-u potrebne neke promjene ako želi biti uspješniji i privući više kvalitetnih ljudi. To je velik razlog mog
odlaska, to što ne nalazim na te stvari koje su mi potrebne (ne znam jesam li se ovime tehnički samoproglasila kvalitetnim sudionikom ove zajednice).
Još jedna stvar za koju sam shvatila da mi smeta jest vrsta ljudi. Ok, bilo mi je godinama jasno da su najbolji dani blog.hr-a davno iza njega, ali ipak, fale mi nekadašnji ljudi s kojima bih i danas mogla komunicirati pišući u širem spektru tema. Paradoksalno, današnji blogeri su mi najveća radost i prednost ove zajednice, ali s druge strane, ne mogu se oteti dojmu da ovdje više nema mjesta za mlade. Blog.hr-om dominira starija ekipa koju doduše većim dijelom istinski obožavam, ali također, s tom ekipom ne dijelim previše zajedničkog. Oni briju nešto svoje, imaju druge zanimacije, i shvaćam da mi fale oni slavni davni kada je raznolikost ljudi bila takva da si uvijek mogao pronaći nešto za sebe. Ne znam znam gdje su današnji mladi i zašto ne pišu ovdje. Okej, da, društvene mreže.
Zbog svega toga skupa, jedino što ima smisla jest početi s novim blogom negdje drugdje. A tome ću još neko vrijeme razmišljati.
Na kraju moram reći : Wooow, wooow, wooow! Kakvo je ovo iskustvo bilo! Te uspomene, ti ljudi, te spoznaje. Nitko izvan ovoga svijeta, ali i moje osobne svijesti, neće moći ovo razumijeti.
Kročila sam u blog.hr svijet zajedno s dvije prijateljice, koje su prestale blogati nakon godinu, godinu i pol. Ja sam još sedam godina nastavila bez njih. And oh boy, kako je sve to bilo dragocjeno. Ljudi i komentari koji su mi se zauvijek urezali u pamćenje (ok, moje pamćenje koje je priodno superiorno prosječnom čovjeku ne odmaže, ali ok.). Nije klišej reći da su mi neki promijenili život. Preciznije zapravo, uljepšali, ne promijenili. Kolekcionare, Dominic, Outsideru (da spomenem neke koji mi trenutno padaju na pamet), gdje god bili sada, hvala vam što ste postojali i u malom kozmičkom vremenskom odjeku utjecali na mene. Angel's voice, moja draga blog prijateljica koja je najduže bila samnom, razmjena mišljenja s tobom su bila vrh! Vermillion, najdraža blogerice nove ere, isto tako! Marija, Ena, Filip, Mario, Slaven, Sadam, Keller, i ostalih malih milijun... How could someone not love you?
I da spomenem neka cool iskustva. Ono lad me malo ljudi čitalo, a ja sam u postu cmizdrila oko svog slomljenog srca (koje je bilo tako nepovratno slomljeno da se za dva tjedna skoro pa nisam sjećala imena tipa. Ali zvao se Ivan što je tako common da ne možeš zaboraviti - isključivo zato), pa se niotkud stvorila hrpa nepoznatih ljudi koji su mi pisali tako prekrasne stvari da ih dan-danas pamtim. Ili ono kad sam zahvaljujući Domincovu apelu završila na almost cool listi. Mislim da sam neko vrijeme držala rekord kao najmlađa tamo. So badass. Imam trinaest godina i uredništvo blog.hr-a misli da sam almost cool (hahahah, almost!). I hvala vam na naslovnicima, to mi je baš znalo uljepšati dan. I stvarno, ti ljudi, ti komentari, ovo je bilo sve! I sad ostajem valjda jedna od posljednjih koji se još nisu ohladili od pisanja ovdje. Ali ne zadugo. Možda još samo jednu rečenicu. Ili dvije. Ok, ovo je tako čudno. Ne želim zvučati kao da se opraštam.
Ali da upotrijebim rečenicu koju mi je jednom Slaven napisao :
Na neki način odlazimo da bismo se vratili.
I to je sve.
The end.
P.S. Moram imati jedan post scriptum jer je to bila tradicija.
P.P.S. Moram i drugi, zato što se u povijesti Dreaming out louda nije dogodilo da sam stala na jednom.
Caitlin MCourt
Post je objavljen 28.06.2016. u 21:21 sati.