Rođen u Toskani 1684.g., u imućnoj obitelji školovao se u isusovačkoj školi, a zatim i na visokim učištima, te je i sam pristupio tom redovničkom redu. Po završetku školovanja Ippolito Desideri je nastavio raditi kao predavač na tim istim isusovačkim učilištima u Orvietu, Arezzu i Rimu. 1712. godine poglavar-General Družbe Isusove M. Tamburini prihvatio je Desiderijevu želju da ga pošalje u indijsku misiju. U jesen iste godine Desideri je otplovio iz Lisabona na portugalskom brodu na dugo jednogodišnje putavanje do indijske luke Goa. Tako je započela životna priča i putovanje čovjeka kojemu je sudbina namjenila vrlo specifičnu ulogu. Ippolitto Desideri je postao prvi Zapadnjak koji je živio u Lhasi, glavnom gradu Tibeta također prvi Zapadnjak za kojeg se pouzdano zna da je naučio tibetanski jezik, a bez ikakve sumnje bio prvi Zapadnjak koje je silom prilika naučio i ponešto o tibetanskom budizmu, kako ćemo vidjeti u drugom dijelu teksta.
Po dolasku u Indiji putovao je sjevernim dijelom zemlje, od Delhija do Agre (gdje je bilo isusovačko sjedište) i natrag. U Delhiju je susreo svoga nadređenog portugalskog redovnika Emanuela Freyrea. Zajedno su otputovali u Srinagar, prijestolnicu Kašmira, tamo je Desideri teško obolio od crijevne bolesti zbog čega je zamalo umro, a nastavak njihovog putovanja morao je pričekati šest mjeseci. Sljedeća etapa puta odvela ih je još dalje u visoke Himalaje u kraljevstvo Ladakh i njegovu prijestolnicu Leh. Tamo ih je ladački kralj lijepo primio, Desideri je htio ondje ostati i isusovačku misiju uspostaviti upravo u Lehu, međutim njegov suputnik Freyre, koji mu je bio nadređeni u redovničkoj hijerarhiji, inzistirao je da nastave prema Tibetu sve do Lhase, a što je i bio izvorni zadatak koji su dobili od svoga poglavara u Rimu.
Zimsko putovanje preko bespuća visokih prijevoja Himalaje, pa zatim dugim karavanskim putem preko tibetanske visoravni sve do daleke Lhase u Centralnom Tibetu dvojica tako nespremih, neupućenih i usamljenih putnika teško da bi mogla preživjeti. No kako se kaže "sreća prati hrabre", tako je bilo i s neustrašivim redovnicima. Ono što nisu mogli znati još u tome trenutku bile su specifične političke okolnosti na Tibetu u 18. stoljeću. Tibetom su već stotinjak godina vladali strani vladari, Hošut Mongoli, još otkako su se umiješali u građanski rat između suprostavljenih tibetanskih kraljeva i dvaju pripadajućih budističkih škola (Gelug i Karma Kagyu). U vrijeme dolaska Desiderija i Freyrea jugozapadnom graničnom pokrajnom Tibeta upravljala je mongolska upraviteljica provincije, koja je zapravo bila samo vršiteljica te dužnosti kratko nakon smrti upravitelja, njenog supruga. I ona je sa svojom karavanom polazila na put prema Lhasi da preda dužnost novom guverneru. Zahvaljujući njezinoj dobroj volji Desideri i Freyre su pod zaštitom vojničke karavane sigurno stigli u Lhasu u proljeće 1716. godine- sedam mjeseci nakon polaska iz Leha.
Interesantno samo nekoliko tjedana po dolasku u Lhasu, Freyre je zaključio da je zadatak uspješno izvršen tj. da je misija uspostavljena i otputio se s karavanama najbržim putem direktno na jug preko Katmandua i natrag u Delhi. Desiderija je ostavio samog na Tibetu kao upravitelja misije. Istina ujesen te godine posjetila su ga u Lhasi trojica kapucina (kapucini su jedan od ogranaka franjevačkog reda). Tako su tih dana u jesen 1716. Tibetanci imali prvu put u svojoj povijesti priliku vidjeti kako se ulicama Lhase šetaju neki bijelci, a takve prilike neće biti opet sljedećih skoro 200 godina sve do početka 20. stoljeća i britanske invazije na Tibet pod vodstvom Francisa Younghusbanda.
Kapucini su pak smatrali Tibet svojom domenom u kojoj imaju pravo provoditi svoju tzv. evangelizaciju (jer su kapucini već u to vrijeme imali neku misiju na južnim granicama Tibeta s Nepalom). Uglavnom su bili protiv konkurencije od strane isusovaca u toj novoj i neistraženoj zemlji (iako je "konkurencija" u tom trenutku bio samo Desideri) stoga su apelirali u Rim kod Kongregacije za evangelizaciju da jezuite (isusovce) opozovu s Tibeta. Kapucinski prigovor je naposlijetku i uvažen od strane Kongregacije no kako su u 18. stoljeću komunikacije išle nešto sporije Desideri je ostao u Tibetu skoro 6 godina tijekom čega je doživio nevjerojatne pustolovine, sprijateljio se s hošutskim vladarom Tibeta Lađang-kanom, naučio tibetanski jezik, živio u budističkim samostanima, saznao za postojenje institucije Dalaj Lama (te prigodno svome katoličkom zvanju zaključio da se radi nesumnjivo o "vražjim poslima"), svjedočio velikom i krvavom ratu koji je obilježio prijelaznu epohu kad su Džungar Mongoli svrgnuli s vlasti Hošutske Mongole, zamalo je unovačen u tibetansku ustaničku vojsku i tome slične peripetije.
Što se tiče kontakta s budističkim učenjima spominje se da prema njegovim bilješkama najviše muke mu je zadavao princip Praznine, tj. praznost svih složenih fenomena odnosno reperkusije te praznosti, te naravno princip reinkarnacije, što je i sasvim razumljivo, jer pravilno razumijevanje tih pojmova i dan danas izmiče ne samo ne-budistima nego i mnogima koji su i formalno na putu budističkog studija. Nema sumnje da je Desideri napustio Tibet kao gorljivi kršćanski prozelitist kakav je i došao, no s druge strane Desideri priznaje da je našao znatne podudarnosti katoličkoga i budističkoga nauka glede važnosti moralnog i etičkog ponašanja, mislim da je to za ono vrijeme i ondašnji domet uvida prilično velika stvar. Nakon tibetanske epizode Desideri je nastavio s radom u Indiji, 1727. se vratio u Rim, gdje je i umro 1733.g.
Za daljnje čitanje i detaljnije upoznavanje s biografijom preporučljivo:
http://www.ippolito-desideri.net/biografia/?lang=en
http://jaar.oxfordjournals.org/content/78/3/830.short?rss=1
A zašto je meni osobno važan i vrijedan spomena taj sposoban i hrabar čovjek to su njegovi izvještaji o druženju s Lađang-kanom s kojim je ostvario odnos prijateljstva i povjerenja vrlo sličan odnosu koji je nekoliko stoljeća ranije uspostavio Marko Polo s Kublaj-kanom. Nadalje upravo ona svjedočanstva povijesnog momenta kad su tri sile zaratile u raznim kombinacijama na Tibetu (Hošuti, Džungari i Tibetanci) dok se nije umiješala i četvrta- Manđurci (koji su tada vladali čitavom Kinom), a upravo njihova uloga u okončanju mongolske dominacije na Tibetu je temelj na kojem i današnje kineske vlasti grade legitimitet za prisvajanje Tibeta.
Kad bude prilike o tim temama nešto konkretno bih želio napisati, i prevesti pripadajuće odlomke iz knjige Fourteen Dalai Lamas, Sacred Legacy of Reincarnation od Glenna H. Mullina, a onda ćemo se opet spominjati Ippolita Desiderija i njegovih dogodovština, zato sam riješio kako je najbolje prvo jedan tekst posvetiti samo njemu da se upoznamo svi zajedno s tim imenom, a ne da onda kasnije u tekstovima se pojavljuje usput kao referenca eto neko talijansko ime koje nikome neće značiti ništa i neće ga moći svrstati u kontekst 18. stoljeća i Tibeta. Nadam se da će ovaj uvodni tekst biti stoga od koristi jednom kad dobije svoju nadogradnju, naravno ne mogu obećati da će to biti u bliskoj budućnosti.
Post je objavljen 12.06.2016. u 17:07 sati.