Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/crvenimrak

Marketing

Red, rad, menopauza, krematorij

Nikak da napravim reda u kompjuteru među dokumentima koji se nagomilavaju već 11 godina od kad posjedujem laptop.
I kad napokon smognem zrno motivacije i krenem drbati po svom tom čumesu, nabasam na folder na desktopu nazvan Za razvrstati i sjetim se da sam u njega prije par mjeseci nakeljila milijardu dokumenata koji su bili porazbacani po desktopu i nervirali me kako bih dobila čist i prazan desktop sa samo jednim folderom Za razvrstati.
I onda mi dođe da se ubijem i prije negoli sam kliknula na jednu od onih bilijun mapa za sortirati.

A ne mogu krepat tak dugo dok :

a) na štednoj knjižici nemam dovoljno novaca za financirati jednostavan krematorijski obred ;
b) nisam napravila reda u kompjuteru.

I kad nakon mjesec dana ne paljenja laptopa napokon upalim stroj s nakanom čišćenja, i prije nego ugledam onaj Za razvrstati folder, pola sata provedem birajući pozadinu Mozille Firefox (odabrala sam Snoopy nešto novelist).

Ako još niste shvatili, i ovaj post pišem samo da odgodim rađenje reda u kompjuteru.

Ovaj se tjedan u mom životu zbio povjesni trenutak.
Tri sam stvari u životu smatrala nemogućima :
- naučiti čitati ;
- naučiti tablicu množenja ;
- naučiti voziti auto.

Zahvaljujući francuskom prosvjednom duhu koji manjka hrvatistanskom narodu, rijetki su vlakovi koji voze u ovo zadnje vrijeme te sam shvatila da će se zbiti dan za kojeg sam znala da će jednog dana doći : dan kada ću voziti auto sama jer primorana poslovnim obavezama u ovom slučaju.
Dan pred polazak kad sam spremala stvari za posao i otvorila ladicu s papirima za auto dobila sam momentalni napadaj sračke. Navečer sam proživjela napad panike, a ujutro pred polazak bila sam počašćena još jednom sračka situacijom.
Vožnja nije bila uzorna, par puta sam krenula divljački i neodgovorno ulazila u zavoje, dva puta skoro poginula, ali radi drugih kretena na cesti, a na povratku sam čak i povezla kolegicu koja se nije izrigala ni umrla od straha tijekom vožnje.
Sad se napokon osjećam ko prava odrasla žena.

A što se tiče pitanja rađanja, smislila sam savršen odgovor koji lansiram na svako pitanje A kad ste vi na redu ?, a to je Prije menopauze ništa, a poslije budemo razmislili.

Također nas bombardiraju istim enervantnim pitanjima u vezi vjenčanja. Na zadnjem tečaju njemačkog profesorica nas je pitala (sve na njemačkom bien sur) dal i kad se mislimo vjenčati. Moj Ljubljeni ni nakon 12 godina školskog učenja njemačkog nije shvatio pitanje, al sam ja odma skopčala nešto verheiratet. Prema Mom Ljubljenom vjenčat ćemo se u narednih pet godina, a prema mojoj procjeni prije u sljedećih deset. Nakon tečaja sam malo razmislila o svemu i zaključila da je razumljivije vjenčati se u narednih pet godina dok sam još lijepa i dok Moj Ljubljeni ne oćelavi skroz pa da budemo lijepi na slikama.

Napokon sam se naručila kod prave ginekologinje : već krajem listopada. Obavijestit ću vas da li će naći moj vrat maternice u manje od 10 minuta.

Moj Ljubljeni je u zadnje vrijeme bio nešto loše volje pa sam ga pitala da li želi da mu priredim zabavu iznenađenja za rođendan, ali je rekao da ne želi.

Kupila sam si avionsku kartu za Hrvatistan za ovo ljeto. Da sam dodala jedva 150 eura mogla sam ići u Japan.

Moj Ljubljeni i ja mislili smo ići na godišnji u Veliku Britaniju, al smo onda dobili obračun razlike poreza za platiti pa smo odlučili ići samo u Bretanju.

Koliko god mogu, nastojim izbjegavati vijesti o političkoj situaciji u Hrvatistanu radi duhovnog mira i psihološke stabilnosti. Moj Ljubljeni mi je ipak uspio, uz svo moje protivljenje, pročitati sažetak situacije u nekom frankofonijskom balkanskom listu.
Iako ne znam detalje, zaključujem da je zaista strava kad su Hrvati napokon izašli na ulice. Jer da Hrvati izađu na ulice, mora da je apokaliptično stanje u pitanju.

Ovu noć sanjala sam da sam bila u Zagrebu koji je bio blago potopljen ko trenutno Pariz, ali ne rijekom nego morem. Panično sam se pokupila s nekog doka (di sam sjedila na klupi ispred nekog broda) kad je voda, pardon – more, počelo namakati moje japanke pa sam bezuspješno tražila metro i završila s nekim poznanikom u uredu za boravišne dozvole kazujući mu da se nadam da će dobiti hrvatistansku boravišnu dozvolu i objašnjavajući mu da ja ne trebam ni radnu ni boravišnu dozvolu jer sam završila diplomski studij u Hrvatistanu i da u tom slučaju mogu slobodno živjeti i raditi u Hrvatistanu.
Odbijam protumačiti dotičan san.

PMS opet opasno napada. Neki dan sam naletjela na ovaj video i gušila se od smijeha kojih 15 minuta nakon čega sam par minuta ridala u plaču koji se potom opet pretvorio u urnebesni smijeh.
Jedva čekam postmenopauzni period.

Post je objavljen 04.06.2016. u 15:40 sati.