Zaronila sam u svemir i više ne nalazim put ka površini Zemlje.
U dubini svemira sva pitanja dobivaju svoje odgovore, bez ijednog trena čekanja.
Nije svemir kao čovjek pa da te utopi ograničenošću, on te napose nosi nesagledivom širinom i dubinom tvog samovoljnog htijenja, biti posvema nalik beskonačnoj slici.
Zaronivši tako u svemir, zagledana u obrise Božijeg svetog bića, osjećam čežnju za novim pričama duše, stvara se dizajn protkan snovima, dok opušteno i predano jezdim zvjezdanim prostorom.
Uronila sam u svemir i ne trudim se naći put natrag, samo su zvijezde našle uporište kojem odvajkada stremimo... samo zvijezde, gdje i sami svjetlost postajemo i prestajemo biti od tijela.....
Post je objavljen 02.05.2016. u 09:49 sati.