Antoine je jutros bio iznenađujuće dobre volje. Možda zato što će nam napokon vidjeti leđa. Došao je do našeg bungalova i ugodno smo pročavrljali. Čak nam je i pozvao taksi te preporučio smještaj u Carabaneu.
Ja sam odradio svoju jutarnju tjelovježbu na praznoj plaži. Zapravo, gotovo praznoj. Prošaj pokraj mene konvoj krava, a par se njih u čudu zaustavilo da vidi što radi tamo neki čovjek. Jedna je čak i krenula prema meni. Ja sam se malo odmaknuo. Nije mi bilo svejedno. Te afričke krave imale su velike šiljaste rogove.
Dvadeset sklekova, četrdeset trbušnjaka, dvadeset iskoraka. I tako četiri serije. Dok je sunce već u devet bilo dosta jako i osjećao sam ga na koži. Dalo je naslutiti kako će dan biti jako vruć. Bilo je i nešto vjetra koje je lažno razbijalo zrake sunce. Zvuk razbijanja valova o plažu. Jutarnja tjelovježba na plaži - neprocjenjivo iskustvo.
Oko jedanaest pokupili smo stvari, ubacili ih u taksi i krenuli prema Cap Skirringu. Bilo je vrijeme ručka i mnogi su restorani na glavnoj ulici nudili plate du jour za tisuću franaka. Bilo je to jako jeftino. Manje od dvanaest kuna za obrok. Neki dan ručali smo u Le Salima, tamnoj zalogajnici plastičnih stolova i stolica, a čiji su zidovi bili ukrašeni zidnim slikama s afričkim motivima. Nije izgledala veoma primamljivo. Kod nas ne samo da bi je inspekcija brzo zatvorila, nego joj u prvom redu ne bi dala ni dozvolu za otvaranje. Afrika ima neka druga pravila. Ljudi se ovdje manje zamaraju birokracijom, porezima i sličnim problemima Zapada. U Le Salimi dobili smo taj dan nekakvu riječnu ribu u šugu, nešto nalik na brodet, s puno riže.
Danas smo se odlučili za nešto drugo pa smo sjeli u "Le carpe rouge". Htio sam jastoga. Danima sam sanjao o jastogu. Sezona im je, a oko Cap Skirringa ih ima u izobilju i veoma su jeftini, pogotovo kada se usporede s cijenama doma. Kilogram jastoga kreće se od trinaest do petnaest tisuća franaka, sto pedeset do sto sedamdeset i pet kuna. Samo sam jednom u životu jeo jastoga i to s nekim Japancima prije nekih deset godina. Bilo je to u Dubrovniku. Htio sam iskoristiti ovu priliku. No, u Boucotteu sam tražio na nekoliko mjesta i čak naručivao unaprijed. Ali uvijek sam dobivao isti odgovor:
"Žao nam je. Nema."
Pokušao sam i u Cap Skirringu, ali ni ondje nisam bio bolje sreće. Naposljetku sam naručio crabe farci. Samljeveno meso morskog raka pomiješano sa sirom, lukom i začinima poput peršina i potom frigano u ulju u rakovom oklopu. Veoma veoma ukusno i jeftino - ni pedeset kuna.
Bilo je već dva kada smo napokon odlučili napustiti Cap Skirring i krenuti prema Carabaneu, našoj posljednjoj destinaciji u Casamanceu. Bilo je to već dosta kasno za 'sept place' i buseve. Putnika uopće nije bilo. "Smješilo" nam se nekoliko sati čekanja. Počeli smo razmišljati o taksiju. "Troje nas je. Ne bi nas trebalo ispasti skupo.", razmišljali smo. Od Cap Skirringa do Elinkinea, sela najbližeg Carabaneu, bilo je trideset kilometara i to jako dobrom, asfaltiranom cestom. Dobili smo ponudu za deset tisuća. Pokušali smo se cijenkati. Nije išlo. Na kraju smo odlučili platiti tu traženu deseticu. Došao je stari Peugeot sa sivim zavjesama navučenim na stražnjem dijelu da je izgledao kao pogrebni auto. Samo je unutra nedostajao lijes. Kako je bilo vruće, širom smo otvorili sve prozore, a propuh nas je nemilice tukao da nismo mogli oči držati otvorenima. Malo bi se oporavili samo prilikom usporavanja i stajanja. Naime, svako malo na cesti bi se nalazili ležeći policajci, čak i usred ničega, a puno češće kontrolni punktovi. Ti su kontrolni punktovi nešto posve normalno po čitavom Senegalu. Svako vozilo na njima mora stati. To je jedan od razloga zašto prijevoz toliko dugo traje u ovoj zemlji. Ima policijskih punktova, pa vojnih pa carinskih, a ima i onih na kojima stoji natpis "taxe municipale", gdje svako vozilo mora platiti prolaz. To je valjda senegalski način ubiranja poreza. No, ne samo da se tamo plaća, već sam često mogao vidjeti kako i na onim policijskim, vojnim i carinskim punktovima vozači buseva, kombija i 'sept placeva' tutnu nešto policiji, vojsci i carini u ruke. Ovo je Afrika i ovo je afrički način. Malo mito je dio svakodnevnice. Pred koji dan u "Le Perroquetu" u Ziguinchoru naletili smo na Švicarca iz Zuricha koji je sa svojim autom došao od Švicarske do juga Senegala. On se upravo žalio da su ga zaustavljali na svim tim punktovima i, kako nije htio plaćati danak, ostavljali su ga da čeka po dva sata. Bio je ljut.
Razlog postojanja tih kontrolnih točaka nije samo radi ubiranja novca od strane ovih ili onih, već i radi sigurnosti, iako je pregled veoma letimičan, pa čak i kada su znali zatražiti da pogledaju dokumente, bacili su oko na njih iz takve daljine da je sigurno bilo teško išta pročitati. Naime, južna senegalska regija Casamance, koja ime nosi po istoimenoj rijeci, desetljećima je bila mjesto sukoba, gerilskog ratovanja, mjesto koje su svi normalni izbjegavali (a neki ga još uvijek izbjegavaju). Separatizam u Casamanceu započeo je 1982. godine, kada je Mouvement des Forces Democratiques de Casamance (MFDC) pokrenuo nekoliko protestnih marševa u Ziguinchoru zbog zanemarivanja regije od strane Dakra i premalo ulaganja u nju, postavljanja autsajdera, prvenstveno pripadnika naroda Wolof u većinski Diola područje, na rukovodeće položaje, kontroverzne agroreforme koja je išla protivno tradicionalnom sustavu posjedovanja zemlje koje je oduvijek bio dio tradicije Diola. Proteste je vlada pokušala smiriti oružjem, što je samo još više razljutilo lokalno stanovništvo koje je ovaj put također uzelo oružje u ruke i krenulo u gerilsko ratovanje protiv središnje vlade u Dakru. Ratovanje je uključivalo banditizam i stvaranje problema na prometnicama, napade na aerodrome i ostale važne mete po Ziguinchoru i okolici. Kriza je bila na vrhuncu u 1990-ima. Bilo je nekoliko pokušaja smirivanja tenzija. Nekoliko puta su se potpisivala primirja, ali svako je ubrzo padalo u vodu. Istovremeno su se u sukob umješale i neki vanjski faktori, poput Gambije, čijeg se predsjednika Yahyu Jammeha (koji je i sam Diola) često optuživalo da pomaže separatiste. Sukob se nastavio, iako u nešto manjem intenzitetu, i u novom tisućljeću. Tek izborom Macky Salla 2012. godine za predsjednika Senegala stvari su krenule na bolje. Sall je ponudio vođama MFDCa dijalog, što su naposljetku ovi prihvatili i 2014. godine potpisan je potpuni prekid vatre. Oko pet tisuća ljudi izgubilo je živote u trideset i pet godina sukoba, a mnogo je veća brojka onih koji su postali žrtve mina i druge vrste nasilja. Da senegalska vlada nije posve uvjerena da će primirje potrajati, svjedoči i činjenica da se ceste u Casamanceu zatvaraju za promet nakon zalaska sunca. Postavljaju se barikade i oni koji žele putovati, moraju pričekati sljedeće jutro. Naravno, turizam je također teško bio pogođen. Turisti su se tek nedavno počeli vraćati, a onda su nastupili na pozornicu ebola i terorizam. Nacionalni park Basse Casamance još je uvijek zatvoren u strahu od zaostalih kako mina, tako i gerilaca negdje u prašumi. Znajući koliko je Senegal etnički i religijski raznovrstan, čovjek se samo može nasmijati nad službenim državnim geslom – “Un peuple, un but, un foi!” (Jedan narod, jedan cilj, jedna vjera!)
Cesta je ponovno stala pred vodom. Elinkine. Malo selo straćara izgrađenih u kombinaciji betona, šperploča i lima. Kolibice od suhe zemlje i stožastim krovovim od pruća nisam vidio još od onog dana kada sam prolazio kroz Sine-Saloum deltu. Iznad straćara uzdizala su se nekoliko desetaka metara visoka stabla s razgranatim krošnjama, a čija su debla bila toliko široka da bi ih i petorica odraslih muškaraca teško obavila svojim rukama. Njihovo ogromno korijenje poput žila nalazilo se nad zemljom. Bilo je tu i puno stabala manga. Na njima su se nalazili još zeleni mali plodovi. Nije bila još sezona, iako se sjećam da su ih u Indiji jeli i takve, ali isključivo su od njih kuhali umake. Ovdje to ne rade, ali za par mjeseci, kada plodovi sazriju, rekli su nam lokalci da ih svatko besplatno može ubrati sa stabla.
Nažalost uokolo je bilo i puno smeća, najviše plastike, i smrad otvorene kanalizacije. Prašina. Ali selo je imalo čak nekoliko frizeraja, što je očito u Senegalu bio najbiznis, kao što se kod nas otvaraju pekare i kafići. Frizeraj je u Senegalu imalo i najmanje selo. Elinkine je bilo autentično senegalsko selo. Nije u njemu bilo ništa napravljeno za turiste.
Sjeli smo u bar/restoran na kraju jedine asfaltirane, glavne ceste u selu, tamo gdje počinje pijesak i voda. Bila je hladovina napravljena dijelom od krošnje divovskog stabla, a dijelom od krova od limenih hrđavih ploča. Nekoliko stolova neravnomjerno raspoređenih po velikom praznom prostoru stvaralo je osjećaj dodatne praznine. Plastične stolice svaka u drugoj boji. Prišla nam je starija žena u zeleno-smeđo-bijeloj afričkoj haljini. Stala je rukom ležerno čistiti mrvice sa stola, ostatke nečija jela, i nabrajati što ima za jesti: yassa poisson, yassa poulet, viande, legumes... Nismo bili gladni. Uzeli smo hladnu "Gazelle" i "Flag", senegalska nacionalna piva. Prva je lagana, druga malo jača, s preko pet posto alkohola, i moja omiljena. Na glavnoj ulici ispred restorana upravo se iz velikog kamiona iskrcavala razna roba koje je došla iz Dakra.
"U koliko ide piroga za Carabane?", upitali smo ženu u zeleno-smeđo-bijeloj haljini.
"Cinque." U pet.
Pogledali smo na sat. Bilo je ni dva i trideset. Slegnuli smo ramenima. Afrika.
Odlučili smo potražiti informaciju s još koje strane. Na kraju smo imali sve moguće satnice. Svatko je bio uvjeren da je njegova informacija bila točna. Tri, četiri, četiri i trideset, pet. Naposljetku je mladi crnac došao s bilježnicom, u nju upisao naša imena i datume rođenja (kao kasnije i svih drugih putnika, te po polasku predao taj list papira vojniku s kalašnjikovom, u slučaju da piroga potone, da znaju tko je točno poginuo), i potvrdio da krećemo u četiri.
Imao sam vremena da prošećem selom, njegovim neasfaltiranim prašnjavim ulicama, bacim pogled na rukom oslikane šarolike fasade frizeraja, trgovina, restorana, barova... Ljudi su me dobrodušno pozdravljali i zanimalo ih je odakle sam stigao, iako nitko od njih u ovom selu nije nikada čuo za Hrvatsku. U Dakru još i jest, zahvaljujući nogometu, u ovom trenu Modriću i Rakitiću, budući da se španjolski nogomet naveliko prati u Senegalu. Ali u ovom zabačenom selu na obali Casamance biti iz Hrvatske bilo je jednako nekoj dalekoj nepoznatoj galaksiji.
Žena je plela pletenice svojoj maloj kćeri. Ribari su ručno popravljali mreže. Mnogi su jednostavno na najvećem suncu legli u njihaljku i zadrijemali.
Zaista smo krenuli u četiri. Bila je to lijepa piroga od petnaest metara, oslikana u razne boje s vanjske strane, veoma duboka, s visokim bočnim stranama. Dužina i dubina i njen šiljasti karakter omogućavalo joj je da reže vodu kao 'piece of cake', iako su na pirogu nakrcali točno četrdeset putnika, a svaki je obavezno morao staviti prsluk za spašavanje, čudna mirisa, bez obzira da li je osoba znala plivati ili ne. A vodu ovdašnje stanovništvo nazivala "mer", more, iako je od Elinkinea do Carabanea to još službeno bila rijeka. Tek nakon Carabanea rijeka Casamance, sada već dosta široka, ali nedovoljno široka da joj se ne vidi suprotna obala, za razliku od Gambije, ulijevala se u Atlantski ocean. Još jedna velika afrička rijeka koja je u konačnici svo svoje vodno bogatstvo predala Atlantiku. Kapljice vode koje su s vremena na vrijeme dolazile na naše lice otkrivale su da je voda već bila slana kao pravo more.
Pola sata je potrajalo naše putovanje pirogom dok nismo stigli do novog modernog doka u Carabaneu, izgrađenog tek 2013. godine zajedničkim financiranjem od strane Senegala i Nizozemske. Carabane je otok u ušću rijeke Casamance u Atlantski ocean s nekoliko tisuća duša, a svi žive u jedinom njegovom naselju, na sjevernoj strani otoka - Carabaneu. Smjestili smo u guesthouse "Le barracuda", tik uz lučki dok, s otvorenom terasom prema moru i jednostavnom, ali čistom sobom za tri tisuće franaka. Četiri i pol eura. Trideset i pet kuna. Bila je to bez premca najjeftinija soba na ovom putovanju i jedna od najjeftinijih uopće u mojih petnaest godina na putu.
U devetnaestom stoljeću Carabane je bio važna francuska trgovačka luka i administrativno središte Casamancea. Francuzi su tu podigli velika skladišta, od kojih su neki još uvijek vidljivi u ruševinama. Crkvu u središtu sela čija četiri zida još uvijek stoje, ali tamo gdje su nekada bili lijepi prozori i rozeta iznad ulaza sada se nalaze obične rupe. Brod crkve prekriven je metalnim krovom kroz čije su mnogobrojne rupe sunčeve zrake prodirale u unutrašnjost i osvjetljavale apsidu gdje se sačuvalo još nešto boje i usamljeni klavir umjesto oltara. Kroz čitav brod igra svjetla i sjene. Pod limenim krovom skupljali su se šišmiši koji bi poletjeli čim bismo malo povisili glas. Bilo je nešto romantično, sjetno, u toj staroj ruševnoj crkvi na otoku usred ničega.
Pred starom crkvom nova betonska u obliku prizemnice. Nezanimljiva. Malo dalje i mala džamija u sklopu Arapskog kulturnog centra. Carabane je otok naroda Diola, a Diole su uglavnom kršćani, pa je razumljivo da se pivo toči posvuda po otoku, a njegovim prašnjavim ulicama ne hodaju slobodno samo koze i kokoši, kako je to bio slučaj po ulicama Ziguinchora, već i svinje s malim praščićima. Nigdje dotad u Senegalu, većinski muslimanskoj zemlji, nismo vidjeli toliko svinja na jednom mjestu. Mnoge su hodale i po plićaku uzduž duge pješčane plaže.
Naišli smo i na nekadašnju katoličku misiju koja je danas pretvorena u najbolji hotel na otoku - Hotel Carabane.
Potom je tu bilo mnogo tradicionalnih kuća sa zidovima od trstike i krovovima od pruća. Toliko su djelovale krhko kao da bi ih malo jači vjetar lako otpuhao. One bolje imale su sazidane zidove, ali krov također od pruća. Puno stabala manga. A tamo gdje je selo prestajalo, odmah iza posljednje kuće, nalazile su se mangrove. Sušno razdoblje značilo je malo vode pa se do nekih dalo i prošetati.
Dok smo tako hodali, začuli smo zvuk bubnjeva. Krenuli smo u njegovom smjeru. Odveo nas je poprijeko kroz selo pa na prekrasnu dugu pješčanu plažu u obliku polumjeseca, obrubljenu palmama i borovima. Bila je to najljepša plaža koju smo dosad posjetili u Senegalu i samo potvrdila da je Carabane, bez velikih hotela i puno turista, dragulj Senegala. No, istovremeno uhvatio nas je neki grč u želucu. Znali smo da nažalost ovaj raj neće potrajati. Takav je bio i Tajland i Burma i mnoga druga mjesta prije nego su odlučili objeručke prihvatiti masovni turizam. Ali tko smo mi da sudimo?
Nastavili smo prema kraju "polumjeseca". Tu smo naišli na malu četvrtastu sazidanu kućicu pred kojom je četvero lokalaca sviralo bubnjeve. Zatvorio sam oči i prepustio se zvuku Afrike.
Kad sam ih ponovno otvorio nakon nekoliko trenutaka, uhvatio sam krajičkom oka natpis "the a la menthe" i "cafe thouba". Htjeli smo probati cafe thouba, lokalnu kavu pomiješanu s klinčićem i paprom, koja se pije posvuda po Senegalu i koju smo već probali u Ziguinchoru. Došli smo do sazidane okrugle crvene kuće sa stožastim krovom od pruća, pred kojom se nalazio natpis, samo da bismo kasnije shvatili da smo se pozvali nekome u kuću. Onaj natpis bio je za čaj i kavu na štandu pred kućom, koji je bio zatvoren. A kuća je bila vikend dom Senegalca i Francuskinje i njihove mnogobrojne obitelji, koji su živjeli u Francuskoj, a u Carabaneu su bili na odmoru. Pozvali su nas unutra, proveli kroz kuću, a čak smo dobili i čaj s mentom u njihovom dvorištu gdje su za nas pronašli plastični stol i tri stolice.
Kasnije, natrag u "Barracudi" večerali smo na terasi, iako je jako puhalo. Vjetar je stvorio i male valove na moru. Generator je radio punom parom. Grmio je dok smo ga mi pokušavali nadglasavati. Dobili smo hladnu salatu od patlidžana za predjelo, steak od bijele ribe s rižom za glavno jelo te dinju za desert.
U sobi sam napokon razriješio enigmu. Dva prekidača, dvije žarulje, jedan nedaleko druge. Obje su radile. A onda je generator odjednom utihnuo, mrak je obuzeo guesthouse, a u mojoj sobi samo je jedna od dvije žarulje nastavila svijetliti. Treperiti. Od utičnice nije bilo nikakve koristi.
Post je objavljen 25.04.2016. u 22:51 sati.