"I know nice ladies. Gambian ladies. You can try something new!", ponudio mi je sinoć noćni čuvar Papaya Residencea u kojem smo smještaj pronašli za dvadeset eura za sobu.
Zahvalio sam mu se i rekao: "Maybe tomorrow."
Naravno, sutradan je ponovio svoju ponudu, onako poluglasom. Primijetio sam i kako je namignuo.
"Maybe later", odgovorio sam mu.
U zemlji u kojoj je, kao uostalom u cijeloj Africi, AIDS ozbiljan problem, nije bilo za igrati se. Vidio sam plakate po Banjulu i Serekundi na kojima upozoravaju lokalno stanovništvo kako je važan siguran seks i s malo partnera. Bez obzira što je luđak od gambijskog predsjednika izjavio da ima lijek protiv AIDS-a!
Yahya Jammeh je na vlast došao vojnim udarom 1994. godine i od tada željeznom rukom vlada Gambijom. Ovaj četrdesetdevetogodišnji diktator tako je ukinuo slobodne medije, a svi kritičari njegove vlast bivaju zatvoreni, mučeni, a često i ubijeni, kao što je primjerice bio slučaj 2004. godine s misterioznim ubojstvom Deyde Hydara, reportera koji je kritizirao predsjednika. Također zatvara ljude zbog vračanja, te je zaprijetio da će odrubiti glave svim homoseksualcima jer su oni "protiv Boga i ljudi". Uz to, razvio je i sklonost pucanja u mirne prosvjednike.
Poput svakog diktatora, Jammeh ima veliki ego i sklon je samopromociji. Tako primjerice preferira da mu se ljudi obraćaju punim imenom - Njegovo Visočanstvo Šeik Profesor Alhaji Dr. Yahya Abdul-Azziz Jemus Junkung Jammeh, a njegov lik se nalazi na svim novim novčanicama gambijskih dalasija. Dosad su na novčanicama bili pripadnici raznih naroda Gambije, a onda je šef odlučio da tko šiša obične ljude i stavio sebe. Također se nalazi na bezbroj plakata po zemlji, a njegove slike krase i mnoge urede.
S druge strane, zahvaljujući njemu, Gambija ipak ima dobro zdravstvo, a vrlo je važna činjenica da je zemlja za razliku od nekih svojih susjeda izbjegla epidemiju ebole. Isto tako, u Gambiji se cijepi više ljudi od svih drugih afričkih država. Dobra strana je i da uz turizam i proizvodnju kikirikija Gambija bilježi godišnji rast od više od šest posto.
No, bilo kako bilo, gambijskom predsjedniku nisu sve na broju...
Papaya Residence nalazila se u Bijilu, krajnjem južnom dijelu Serekunde. Sama Serekunda je inače veoma izdužena uz Atlantski ocean. Nismo htjeli biti baš u turističkom centru. Nismo željeli previše se miješati s paket aranžmancima sa šarenim resortskim narukvicama oko ruku, te velikim fotoaparatima i kamerama ovješenih oko vrata. Izgledali su veoma smješno. U meni su izazivali sažaljenje.
Nakon doručka lagano smo prošetali do plaže u Bijilu. Bilo je to petnaestak minuta hoda kroz rezidencijalnu četvrt gdje su bogatije betonske kuće ograđene visokim zidovima. Bilo ih je i dosta u izgradnji. Cesta je bila pjeskovita tako da su nam noge neprestano tonule u njega. Sunce je pržilo. Plavo nebo.
Plaža nije bila onakva kakvu sam očekivao. Duga da joj se kraj nije nazirao. Pješčana. Šačica ljudi. Tek nekoliko lokalaca koji su se ili izležavali na suncu ili vježbali. Više ovo drugo nego prvo. Bio je petak, muslimanski neradni dan i sve je bilo usporenije nego inače. Gambija ne samo da je muslimanska zemlja, nego sam se sjetio da sam pročitao u našem Večernjaku pred koji mjesec da je Jammeh zemlju proglasio islamskom republikom.
No, plaža nije bila i posve čista. Uz uobičajene morske trave i lišće, bilo je dosta smeća, od vrećica do boca. I u moru, koje je bilo uzburkano velikim valovima, znala mi se često o noge zapetljati neka najlonska vrećica, a primijetio sam i kako plutaju komadići plastike, a čak i prazni omot vlažnih maramica. Voda je bila mutna. Nije se vidjelo ništa ni desetak centimetara u dubinu. Bilo je to skoro kao kupanje u močvari. Nelagodno jer nisi znao što je zapravo u toj vodi. Možda se takvo što trebalo i očekivati s obzirom da smo se nalazili svega dvadesetak kilometara od ušća Gambije u Atlantik. Ova rijeka izvire na Fouta Djallon platou na krajnjem istoku i putuje 1130 kilometara cijelom dužinom zemlje do ušća u Atlantski ocean. S obzirom na manjak ekološke svijesti po Afrike za očekivati je da su putem Gambijci u rijeku istresli sve i svašta i da je mutna i ona i okolni ocean u koji se ulijeva.
Vrlo brzo smo se pokupili s te plaže i po najvećem podnevnom suncu i sparini uhvatili taksi i uspješno se pogodili za cijenu i otišli do plaže u Senegambiji. Ovdje je već paradirala bijela gerijatrija, a prečesto starije žene sa svojim mladim crnim igračkama. Odmah mi se svidjela plaža - uz svu tu gerijatriju velikih zapuštenih trbušina, ja sam među bijelcima izgledao najbolje. Nije bilo kompleksa manje vrijednosti. Doduše suprotno tome. Me like it.
Ovdje je naravno, zbog mnogo stranaca, plaža bila očišćena, s puno beach barova i restorana s prihvatljivim cijenama, ali i resorta jedan do drugoga. I more je bilo čišće. I dalje mutno, ali bez smeća i trava. Temperatura vode je bila savršena. Osvježavajuća. Rekao bih oko dvadeset i tri ili četiri.
Okupali smo se i sjeli u jedan od barova na plaži:
"Imate caipirinhe?"
Sjetili smo se Cabo Verdea.
"Caipirinha? What is that? A drink?", odgovorio nam je konobar rastafarijanac čija je usporenost dala naslutiti da je bio na teškim drogama.
Naručili smo pivo.
Pokraj restorana krajičkom oka uhvatio sam ženu u četrdesetima. Bila je još uvijek lijepa za svoje godine. Sjedila je na ležaljci, a do nje nekakve teglice. Činilo mi se da bi mogla biti maserka. Trebala mi je jedna. Trebao mi je netko da mi opusti leđa.
"She not good. Malaria. But I have a sister. Vrlo je dobra.", rekao mi je onaj rastafarijanac kada sam ga upitao za masažu.
Žena nije izgledala nimalo bolesno. A sestra? Bilo me je strah da je riječ "sestra" imala neko drugo značenje. Vanja, Jerko i ja stali smo se pogledavati. A onda je do našeg stola došla krhka starica u šezdesetima koja je izgledala kao da bi svakog trena mogla poljubiti pod. Pokazala mi je na vrata pokraj šanka. Još snažniji trnci prostrujili su mi kroz tijelo. "Ma nije moguće. Ma ne može biti.", razmišljao sam. Strah. Starica je tada razgrnula zastor i tamo se zaista nalazio maserski stol u prostoriji koja je nalikovala na šupu. Uokolo su se nalazili lonci i kante, mnoštvo kutija, metle... Par bočica stajalo je u kutu na jednoj od kutija. Starica mi je pokazala da legnem. "Tko zna koliko je ljudi ležalo već na ovom ručniku?!", pomislio sam. Imao je neki miris i bio je pun pijeska. Starica je tada stala rukama miješati kreme i nanositi ih na tijelo. Bio sam sav uljan. Povremeno bi ona jače udarila, ali često nije imala snage. Još uvijek sam očekivao da će se u nekom trenutku srušiti na mene. Ali nije. Hvala Bogu. Pola sata kasnije platio sam joj tristo dalasija. Pedeset kuna. I izletio van. Nisam htio čekati. Strah od "happy endinga" bio je prevelik...
Post je objavljen 25.04.2016. u 22:56 sati.