Želim da zadržim energiju te rijeke.
Pogled na sva ona blistava svjetla Grada koja se vide sa Brankovog mosta. Ne, ne smeta mi što se s njega bacio pisac i pjesnik.
U nekom ludom zaletu života svi se mi bacimo u nju. Rijeku ili na beton.
Još jednom ćemo zaključiti kako je vrijeme nemerljiva prolaznost. Još jednom ću vjerovati u snagu i Rijeke i nas. Probudit se sretna što je prošlo zaista prošlo, nesvjesna da će opet doći.
U autobusu nazad, nešto me probada sa lijeve strane. Na duboki udah, onako baš mučno. Uspaničim se na sred autoputa pri pomisli da mi bude loše, a da mi nitko ustvari ne bi mogao pomoći. Čisto sumnjam da je među putnicima koji liječnik.
Onda pomislim na autoputeve koje ti voliš. Noću. Baš kao ovaj. Na onaj jedan put kada si rekao da je pola nečega (duše) ostalo kod mene i da te je to na putu kući gušilo. Osjećaj da si meni ostavio taj "teret".
I to me smiri. Smiri me slika mraka izvan prozorskog stakla sa tek povremenim osvjetljenim tablama i bijelom uzdužnom linijom koja će me, znam, odvesti kući. Jer ovog puta, dio svoje duše, ja sam ostavila tebi.
Kući prvo moram da se pozabavim torbom u kojoj se nekako prolila ona voda iz plastične boce. Knjiga koju sam ponijela skoro pa je uništena. Šminka i neseser skroz potopljeni. Novčanik, sreća pa je kožni i neoštećen. Za ostale stvari nije ni važno, tek sitnice, papirnate maramice, vlažne maramice koje su sad zaista extra vlažne, a karamele koje si mi kupio sačuvane u posebnoj vrećici kao i orasnica čiju sam polovinu pojela još u autobusu.
Možda se pitaš zašto ovo pišem? Sigurno da nikoga ne zanima što sam jela u busu niti kako izgleda moja torba.
Želim da pamtim sitnice. Jedino što je dobro proizašlo iz mog pisanja je sjećanje na ono što sam doživjela a što nikad ne znam da li će sutra opet biti.
Moram još u glavi da posložim ostalo, skadarlijski ćevap i tamvaj, i popločanu ulicu, katedralu i Bitef, mrak i svijetla, ljubav i nježnost, male kavane i kafić sa velikom uramljenom fotkom Beatlesa gdje smo se fotkali, moje mućenje nessice u mlakoj vodi iz kupaone i milijun drugih stvari.
Jer možda nitko od nas neće dočekati sutra.
S ljubavlju se nikad ne zna.
Post je objavljen 20.11.2015. u 23:14 sati.