Jutra su još uvijek pomalo hladna. Znam, jer izađem ujutru na veliki balkon i uvijek pogledam na lijevu stranu. Ne znam zašto. Poslednja ulica u nizu, iza one jedne ciganske, gdje su samo oranice i gdje su još ostale samo tračnice vlaka. Jednom, pre sto godina, stric nas je tim putem vozio zaprežnim kolima. Vraćali smo se nazad u grad, poslije raspusta. Dva lijepa, crna konja. Zvižduk kandžije. I moja sestra i ja, kako ležimo na slami, na špeditoru i glumimo da nemamo kuću i da tu stanujemo. U ljetnjim mjesecima nebo je puno paperjastih bijelih oblaka koje vas dvije pokušavate izbrojati smijući se. I dok se kola lagano kreću, a imaš samo deset, ni ne znaš da će te jednom, mnogo kasnije, pogled sa lijeve strane, sa balkona, podsjećati na sreću. Jutra su još uvijek pomalo hladna, i ja se stresem, zureći preko poslednje ulice u nizu.
Bolesna sam ovih dana. Pijem čajeve koje ne volim i ležim noću umotana u duplo ćebe.
Kao kada ponovo imaš deset, ležiš na mekim jastucima, umjesto slame, i umjesto paperjastih oblaka brojiš neke druge važnije stvari.
I dok jutarnja izmaglica i hladnoća nestaju, toneš u san. Nije ti više važno da li je neko preuzeo tvoj dio života ili imena. Dio tebe. Jer ti imaš nešto mnogo važnije. Realnije. Njega koji te ljubi i koji ti kuva čaj kada si bolesna.
I mjesta na koja ne mogu ući ljudi koje tamo ne želiš.
Post je objavljen 21.04.2015. u 20:17 sati.