Ustajem u podne. Sjena iz ovog kuta, stvara trenutni, omamljujući osjećaj topline. Osjećaj da je nešto dobro. Lijena sam da se pomjerim. Kad bi se kava stvorila u mom krevetu, zajedno sa onim potiljačnim dodirom tvojih usana, mislim. Neću da pustim tu misao. Grije moje srce.
Jer ja sam sanjala kišu.
Velike bare po kojima sam hodala. I čizme koje su opravdale svoju cijenu. Visoke do koljena. Prvi put kad sam te sanjala, putovali smo vlakom. Dijelili smo jedno sjedište. Prekriveni tvojim duksom. Zaspala sam oslonjena na tvoje rame. Udubljenje na vratu zapamtila zauvijek.
Probudila me je ona mutna svjetlost na peronu gdje smo stajali. Još pola sata - govoriš. Stisćem se uz tebe dok jednom rukom zapasuješ duks iza mojih leđa. Nije mi hladno - govorim kroz polusan.
Krajičkom oka, obuhvatam mutnu svjetlost i obris tvoje brade. Poslije sam stvarno zaspala, uz te uspavljujuće pokrete vlaka kog sanjam. Ispričala sam ti san, a ti si pitao gdje bih voljela da idem?
U Budimpeštu - odgovorila sam. - Zašto?
Da nas zaveje snijeg u onoj jednoj ulici. Da gledamo Dunav kako se valja. I mostove. Mostovi su mi podjednako važni kao i vlakovi. Satima mogu gledati u njih. Da me poljubiš na Hősök teru, na kraju Andraševog Bulevara. I da jedemo vruće langoše.
Sjedimo u ugodnom prostoru, sa visokim švapskim stropom, paštetice od sira, i dva jogurta. Kava u kojoj svega ima, a najmanje kave, one jake koja mi treba da me probudi.
Post je objavljen 14.12.2014. u 14:07 sati.