Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/huc

Marketing

Bibliotekarska priča

 photo knjiznica_zpslo58uup2.jpg

Probudio sam se, zijevnuo i oćutio narkomansku želju da čitam nešto od Henri Michauxa. Zašto sam baš poželio čitati njega, a ne Karla Krausa ili nekog drugog autora, ne znam. Kako na policama nemam niti jednu njegovu knjigu zaputio sam se u knjižnicu. Priopćio sam mladoj knjižničarki skladnog tijela i pekinezerske njuškice kako želim da mi pronađe dvije Michauxove knjige: Moji posedi i Poezija.
Nakon što je neko vrijeme prčkala po računalu, reče:
- Te su knjige u depou. Moram se spustiti dolje, u podrum. Pričekat ćete desetak minuta.
- Sve za Michauxa - odvratio sam frajerski.
Dok sam se muvao između polica zapazio sam novu knjigu Meistera Huca, Priče iz septičke jame. Posegnuo sam za njom, te računajući na reputaciju starog gada napreskokce čitao, tražeći sočne dijelove. Primjerice:

... zadigao sam joj suknju i čvrsto zgrabio za guzove. Nije imala gaćice. Malo sam ih promijesio, pa ruku zavukao u međunožje. Bila je spremna! Vlažna! Mokra! Saftna! Napipao sam klitić i malo ga prođarao. Trznula se, jednom, dvaput, triput. Gurnuo sam prst u procjep. Imala je lijepu uzanu, svilenkastu pizdu. Otkopčao sam šlic, izvadio kur i natakao je na nj. Počela se nabijati ubrzavajući ritam. Brzo je svršila. I ja sam brzo svršio, no kur mi je i dalje stršao sve do neba. Spuznula je s mene i počela mi pušiti. Činila je to fino, nježno, gotovo s ljubavlju, prekidajući kadikad da bi izrazila divljenje - oh, kakav lijep, dug, kur! Srušio sam je na leđa, zabacio noge iza mojih ramena, uklizao i počeo žestoko pumpati. Ponovo smo dosegli vrhunac. Sada sam već bio poprilično umoran! Ali kur je i dalje bio kameno čvrst. Stajao je tamo, u gluvoj noći, i urlao – 'oću još!!!

Iznenada me prenuo glas:
- Žao mi je, knjige koje ste tražili predviđene su za otpis – priopćila je knjižničarka.
- Kako molim?!
Slegnula je ramenima dodavši:
- Već su pohranjene u kutije.
- I kamo ćete s njima? U spalionicu? – podigao sam glas.
- Tako nekako – promrsila je posramljeno.
- O boga mu, zar je i to dio nove kulturne politike? Pa znate li vi koga otpisujete? Borges ga je uvrstio u svoju Osobnu biblioteku, Kapor mu je u svom Sentimentalnom vaspitanju odao dužno priznanje za vlastito literarno oblikovanje, Ginsberg opisuje običan kraći susret s njim u Parizu, na mnoge je autore izvršio snažan utjecaj, a vi ga otpisujete kao da je u najmanju ruku Ilija Garašanin!
Svakom rečenicom bivao sam sve glasniji.
- Ukoliko na taj način postupate s Michauxom kako li tek onda postupate s jednim Albertom Saviniom, Julien Gracqom, Leonorom Carringtonom, René Charom!
Uzeo sam zraka i nastavio: Michel Leirisom, Artaudom, Jean Arpom, Robert Desnosom, Francis Picabiaom, Benjamin Péretom, Marcel Mariëneom, Philippe Soupaultom, Raymond Rousselom! Sram vas bilo!
- Nisam ja kriva – ustuknula je korak dva. – Takva je politika kuće.
- Nisam ja kriva, to je najlakše reći! U toj rečenici očituje se sva banalnost zla!
Činilo se kao da će se raspasti, da će međumolekularne veze naprosto popustiti, kao vedro suza da će se razliti po parketu knjižnice. Zapravo imala je potrebu povjeriti se nekome, osjećao sam.
- Pođimo u dugu noćnu šetnju – predložio sam pomirljivo. – Sve ćete mi ispričati.
- Ali tek je deset izjutra! – razrogačila je oči.
- To i kažem, šetnja će biti duga!
Spustili smo se valovitim stepeništem u raskošno predvorje, potom izišli na ulicu i krenuli u smjeru zapada.
- Izvolite, imate riječ - rekao sam.

///

Oko tri sata počelo se mračiti.
- Noć se prikrada poput tata - rekao sam ispod glasa. Bila je to tek usputna primjedba koja nije omela mladu knjižničarku. Već satima, bez i jedne jedine interpunkcije, pred moje je noge podastirala sav očaj svog ljubavnog života.
Zastali smo kod usamljenog prozora na nekoj pustopoljini. Zapuhao je snažan vjetar.
- Izgleda da će oluja. Vrijeme je da se sklonimo – napomenuo sam.

///

Ušli smo u zaparenu provincijsku birtiju punu p'janih, razgalamljenih tijela. Smjestili smo se u kut, za stol sa prljavim kariranim stolnjakom. Osmotrio sam prostoriju: po zidovima su visile glave šumskih zvijeri. Iznad šanka nalazio se i portret prvog hrvatskog predsjednika. Tu je bilo i nekoliko nacionalnih zastava, kao i zastava prve-i-druge-i-treće bojne. Narodni melos treštao je iz radio-aparata.
Pristupilo nam je krupno, dlakavo tijelo.
- Šta će te? – negostoljubivo je prozborilo.
Smatralo nas je uljezima, stranim tijelom, špijunima u kući domoljublja, bez sumnje.
- Ćemo, ćete, će – otpovrno sam. - Pivo.
– A ti dušice – obratilo se knjižničarki.
– Vruću čokoladu, lijepo molim - rekla je dodatno utanjivši tanak glasić.
Tijelo je posegnulo za bukarom na susjednom stolu, skinulo gaće i iz dupeta ispustilo snažan mlaz. Drvenu kriglu tresnulo je na stol. Malo proljeva izlilo se na stolnjak.
– Na usluzi milostiva – priopćilo je drsko.
Ostala tijela u prostoriji prasnula su u grohotan smijeh. Smatrala su to prvoklasnom šalom.
– A pivo – prkosno sam upitao.
(Netko je pojačao svirku. - Oće de-da malo me-da...)
– Naravski – reklo je tijelo, dohvatilo drugu bukaru, podmetnulo je ispod svoje kratke no debele karine i olakšalo se. Ponovo je tresnulo drvenom kriglom o stol. Malo mokraće prolio se po stolnjaku.
– Na usluzi milostiva – reklo je.
Ostala tijela ponovo su prasnula u grohotan smijeh.
– Multipraktik – prokomentirao sam.
– Multipraktik – odvratilo je ono cereći se zlobno.
– Ne sviđa mi se u kom smjeru idu događaji – rekao sam.
– Živo me se jebe – odvratilo je tijelo.
U tom sam se trenutku odlučio za transtekstualni skok, natrag do trenutka kad su stvari krenule naloše.

///

- Ukoliko na taj način postupate s Michauxom kako li onda tek postupate s jednim Albertom Saviniom, Julien Gracqom, Leonorom Carringtonom, René Charom!
Uzeo sam zraka i nastavio: Michel Leirisom, Artaudom, Jean Arpom, Robert Desnosom, Francis Picabiaom, Benjamin Péretom, Marcel Mariëneom, Philippe Soupaultom, Raymond Rousselom! Sram vas bilo!
- Nisam ja kriva – ustuknula je korak dva. – To je politika kuće.
- Nisi maco. Imaš lijepe duge nožice na tim visokim petama. Snatriš li o ljubavi u tim strečastim trapkama?
Prečula je moje komplimente.
- Oduvijek sam dvojila između aeronautike i spisateljice popularne znanosti, no otac je želio da postanem knjižničarka – rekla je duboko zamišljeno.
- Život je počesto nesklon finim dušama. Možeš li mi pokazati sisice? Ne boj se, ja sam samo seksualno opterećen, nisam manijak. Uvijek lijepo pitam.
Uzdahnula je.
- Pokazat ću ti ih. Barem to mogu kada nema Mišoa. Inače to su sisice od Branke Vlašić. Ona mi ih je poklonila. Mi smo dobre frendice.
- U životu je najvažnije imati dobre prijatelje, one koji će uskočiti kada vremena postanu hrskavo rđasta i sisice just cant be found…
- Dođi – primila me je za ruku i odvela u prostor za zaposlenike.
Skriveni međ' knjigama, daleko od očiju svijeta, podigla je pulover. Srce mi je zaigralo.
- Bože kako su divne – rekao sam. – Mogu li ih dotaći?
- Slobodno, domaće su.
Dohvatio sam ih vršcima prstiju i počeo gnječkati.
Uzbudila se. Prešao sam na lickanje, činilo se kao logičan korak. Nije se bunila. Zavukao sam ruku u njezino međunožje. Mhhhhhnula je. Sada sam culao dojčice. Bile su sočne, baš ono, poput sočnog opisa seksa, ili tako nešto.
Spustila se na koljena, zabacila kosu, posegnula za kurom i počela pušiti. Radila je to na pornografski način, previše ubrzano i previše grubo za moj ukus. Moram priznati, zavrtjelo mi se u glavi od takvog tretmana. Tada sam primijetio kako među policama virkaju književni kritičari. Presvetili nisu odobravali ovaj čin, kao niti seksplotaciju knjižničarki na radnom mjestu. U međutku pušenje je postalo nešto senzualnije. Spustio sam pogled i ugledao zanosnu mulatkinju, Tahićanku s genima slavnog slikara kako me obrađuje. Moja knjižničarka izvela je davidcopperfiledovski trik. Kako joj je to pošlo za rukom? Nisam se pitao dokle god je pušenje bilo vrhunsko. Do mojih ušiju doprli su prvi taktovi Aloha Oe. Blag vjetar zapuhao je s mora.Uživao sam. Naprosto uživao!
Onda sam je zgrabio, obrnuo, stisnuo uza zid i opalio kako priliči starom jebaču.
Pogledi knjiških moljaca umnažali su se eksponencijalno, kao bakterije. Ćutio sam njihovu zavist na svojoj koži. Njihovo kolektivno svjesno ponavljalo je rečenicu iz popularnog filma:
I TATA BI SINE!
Kada sam svršio svijet je zgasnuo. Nastupio je najgušći mogući mrak. Ipak, na 2000 tisuće milja pod morem, konkretnije na 10,994 metara Marijanske brazde, u ekstremnim uvjetima, pri tlaku od 1,086 bara postojao je život bez svijetla.
«Bili su tu neki ljudi, spustili su se sa svojom deep sea tehnologijom i pokušali nam uvaliti elektrifikaciju podmorja, javnu rasvjetu, štedne žarulje i ostalo», obavijestilo me je morsko biće po imenu Bali. «Bez svjetlosti nema života, nema fotosinteze, nema informacije, nema promatrača niti kolapsa valne funkcije svjetlosti, nema ičega», tvrdili su.
Mi smo jasno dali do znanja: Živimo ovdje, u potpunoj mrakači već čitave eone, i sada dolazite vi, govorite: bez svjetlosti nema ovog nema onog... Odjebite! Ne treba nama ništa. Razumijete? Ništa!


Glazba za ugođaj: Harry Partch: And On The Seventh Day Petals Fell In Petaluma (Harry Partch)


Post je objavljen 12.04.2016. u 14:31 sati.