Anita Moorjani
Izdavač: VBZ 2015
Mom ocu: hvala ti što si mi pružio mogućnost da doživim tvoju vječnu prisutnost i bezuvjetnu ljubav u drugoj dimenziji i što si me uvjerio da si ovdje, ondje i svugdje.
Anita je govorila o osjećaju da smo svi mi čista ljubav. Ne samo da smo povezani sa svima drugima i s Bogom nego svi mi jesmo Bog. Dopustili smo strahu i egu da korak po korak izguraju Boga iz naših života, što je uvelike povezano s bolešću ne samo u našim tijelima nego i u svijetu. Govorila je o tome kako da naučimo cijeniti svoju veličanstvenost i život kao bića svjetlosti i ljubavi i kako takav način razmišljanja u sebi nosi moć ozdravljenja.
Nakon što je pročitala izvještaj o Anitinu iskustvu blizu smrti moja majka je rekla da ju je preplavio val mira koji je zamijenio strah, tjeskobu i stres povezane s ovom velikom nepoznanicom. Ustvari, svatko tko je čitao o Anitinu iskustvu blizu smrti, uključujući i moju djecu, osjetio je kako je na neki način ponovno dobio svoj život i zavjetovao mi se kako će uvijek, iznad svega, voljeti sebe, cijeniti svoju veličanstvenost i tjerati iz svoga života svaku misao koja bi eventualno mogla uzrokovati bolest.
Zemlja se prepunila nebom, a svaki grm zapalio se Bogom. Doista, pripadaju vam ozdravljenje i nebo na Zemlji, volite ih.
***
Osjećala sam se da ne trebam poduzimati ništa da bi se to dogodilo, samo trebam biti svoja i uživati u životu, te si dopustiti da budem oruđe u rukama nečeg puno većeg te da će se to ostvariti.
Onda sam shvatila da, čak i ako je moje tijelo otkazalo, u velikom scenariju života i dalje je sve savršeno jer mi zapravo nikad ne umiremo.
Potom sam imala osjećaj kao da me je okružilo nešto što mogu opisati samo kao čistu, bezuvjetnu ljubav, ali čak ni riječ ljubav to ne opisuje dovoljno dobro. Bio je to najdublji osjećaj ljubavi koji nikad prije nisam osjetila. Bio je više od bilo kojeg fizičkog oblika privrženosti koji možemo zamisliti i bio je bezuvjetan – to je pripadalo meni, bez obzira na sve što sam ikad učinila. Nisam morala učiniti ništa, niti se ponašati na određen način da bih to zaslužila. Ta je ljubav bila namijenjena meni, bez obzira na sve!
Bila sam potpuno obnovljena i uronjena u tu energiju zbog koje sam se osjećala kao da pripadam, kao da sam se napokon vratila nakon svih godina borbe, bola, tjeskobe i straha.
Napokon sam došla kući.
To su radili (opa. Roditelji meditirali) da podignu svoju svijest i dobiju unutarnju snagu za suočavanje s danom koji je bio pred njima.
Crveni znak koji mahraj napravi na čelu svake osobe ukazuje na otvaranje trećeg oka.
Većina istočnjačkih religija temelji se na tim zakonima i vjerovanju da je svrha života podignuti svoju svijest i duhovno evoluirati kroz svaki krug rođenja i smrti do trenutka kada postignemo prosvjetljenje. U tom trenutku raskidamo krug rođenja i smrti i više se ne moramo inkarnirati u tijelu. To se stanje zove nirvana.
Meditacija nam pomaže da razvijemo svijest o tome da smo mnogo više od naših tijela.
Nitko zapravo ne zna istinu. Religija je samo put do istine: religija nije istina. Ona je samo put. A različiti ljudi slijede različite puteve.
Kad su nam se pogledi sreli i u meni i u njemu javio se osjećaj prepoznavanja. Bilo je kao da se oduvijek znamo, a od tog sam se osjećaja ježila. Bila sam vrlo dobro svjesna da se i on točno tako osjeća i počeli smo razgovarati.
Bila sam ljuta zbog te okrutne šale koju nazivamo životom. Nisam mogla razumjeti čemu sve to. Činilo mi se da živimo svega nekoliko godina, učimo iz svoje patnje i onda, kad sve shvatimo, završimo u vatri u drvenom lijesu. A to se ne treba dogoditi tako brzo. Sve mi se činilo beznačajnim i besmislenim.
U potrazi za spasom: ljutnja, užas, frustracija, strah, očaj.
Rak je samo riječ koja stvara strah. Zaboravi na tu riječ i jednostavno se fokusiraj na to da izbalansiraš svoje tijelo. Sve su bolesti samo simptomi neravnoteže. Nijedna bolest ne može opstati ako je cijeli tvoj sustav uravnotežen.
Odjednom sam mogla obuhvatiti sve odsječke vremena i prostora koji imaju veze sa mnom.
A onda me preplavila spoznaja da Bog nije biće, nego stanje bivanja.
Vidi, moj životni put! Zašto sam oduvijek bila tako stroga prema sebi? Zašto sam bila tako kritična prema sebi? Zašto sam uvijek odustajala od sebe? Zašto se nikad nisam zauzela za sebe i svijetu pokazala ljepotu svoje duše?
Zašto sam uvijek obuzdavala svoju inteligenciju i kreativnost kako bih udovoljila drugima? Izdala sam samu sebe svaki put kad sam rekla da, a mislila ne! Zašto sam povređivala samu sebe uvijek tražeći odobrenje od drugih da bih bila ja? Zašto nisam slijedila svoje divno srce i bila iskrena?
Zašto ovo ne shvaćamo dok smo u svojim tijelima? Kako to da nikad nisam shvatila da ne bismo trebali biti tako strogi prema sebi?
Zamislite da se nalazite u tamnom, mračnom skladištu. Živite ondje i imate samo jednu džepnu svjetiljku. Znate da se to golemom prostoru nalazi samo ono što možete vidjeti pod svjetlošću te male džepne svjetiljke. Kad nešto poželite pronaći, možda će vam uspjeti, a možda i neće. Ali to ne znači da to ne postoji. Ondje je, samo što još nije osvijetljeno vašom svjetiljkom. Možda o tome imate neku predodžbu, ali često jednostavno tapkate u mraku. Možete vidjeti samo ono na što usmjerite svjetiljku i možete prepoznati samo ono što vam je već poznato.
Tako je i sa životom. Svjesni smo samo onoga na što usmjerimo svoja osjetila u određenom trenutku, a razumjeti možemo samo ono što nam je već poznato.
Potpuno vas obuzima osjećaj strahopoštovanja prema svemu što ste iskusili u tim zasljepljujuće lucidnim trenucima. Život je dobio jedno sasvim drugačije značenje, a iz svijesti o tome počela su se razvijati vaša nova iskustva.
U tom sam trenutku shvatila da je moje tijelo samo odraz mog unutarnjeg stanja. Ako je moje unutarnja ja svjesno svoje veličine i povezanosti sa svime što jest, moje tijelo će to ubrzo odraziti i nevjerojatno brzo ozdraviti.
I tako sam bila ondje i gledala gotovo isti prizor kao dok sam bila dijete. Mogla sam vidjeti hipodrom ispred bolničke zgrade i tramvajsku prugu kojom sam se vozila s Ah Fong. Dok sam se suznih očiju prisjećala slika svojeg djetinjstva, osjećala sam kao da sam prešla puni krug.
O, Bože, ne mogu vjerovati, mislila sam u čudu. Vidi ove tramvaje, park, zgrade mog djetinjstva. Kakva poruka: dobila sam drugu priliku. Mogu početi sve iznova.
Osjećala sam da sam na neki način pobijedila. Toliko sam nadvladala svoj strah od svega – od smrti od raka do kemoterapije – da mi je to dokazalo da me uništavao upravo strah.
Kada bih razmišljala o tome da ponovno počnem raditi, nisam mogla smisliti što bih željela raditi. Ništa mi se više nije činilo dovoljno dobrim. Kao da se više nisam uklapala među ljude na ovom planetu i njihove vrijednosti. Moji prioriteti su se promijenili.
Moje područje pozornosti se smanjilo, a misli bi mi odlutale u različitim pravcima čak i dok bih razgovarala s prijateljima. Potpuno sam izgubila zanimanje za to što se događa u svijetu, kao i za to čime se bave moji prijatelji. S druge strane, bila sam potpuno obuzeta zalaskom sunca na horizontu, dok bih sjedila na plaži i uživala u sladoledu.
U svemu sam vidjela odraz božanskog – u svakoj životinji i kukcu.
Primijetila sam da postajem nemirna i nestrpljiva u društvu. Nisam mogla dugo sjediti ili sudjelovati u razgovorima o svjetovnim stvarima.
Smatrala sam da su ljudi izgubili mogućnost da vide čaroliju života. Nisu dijelili moje čuđenje i entuzijazam prema onome što me okružuje kao ni prema činjenici da sam jednostavno živa. Kao da su zapeli u rutini, misli su im bile usmjerene samo na sljedeće što trebaju napraviti. Upravo tako sam i ja živjela prije iskustva blizu smrti. Svi su bili toliko obuzeti time što rade da su zaboravili kako jednostavno biti u trenutku.
Samo sam trebala biti svoja, bez straha!
Užitak je biti u društvu ljudi koji cijene sebe, a oni svoju ljubav daju bezuvjetno.
Svi smo mi Jedno, proizvodi onoga što smo stvorili, svih naših misli, djela i uvjerenja. Čak su i zločinci žrtve vlastite mržnje prema sebi i boli.
Ni smrt više nisam promatrala na isti način kao drugi, pa mi je bilo vrlo teško oplakivati ikoga. Naravno, kad bi umrla neka meni bliska osoba, bila sam tužna jer mi je nedostajala. Ali više nisam tugovala za preminulima jer sam znala da su transcendirali u drugi svijet i da su sretni. A zbog toga je nemoguće biti tužan. Istodobno sam znala da je čak i njihova smrt bila savršena i da se sve odvilo onako kako je trebalo biti prema velikom planu.
Kad sam počela pisati, nisam mogla stati. Kretala sam se prema novom svijetu, a pisanje na forumima i blogovima za mene je bilo ljekovito.
Nisam se više ničeg bojala. Nisam se bojala bolesti, starenja, smrti, gubitka novca, bilo čega. Kad vas pomisao na smrt više ne ispunjava užasom, nemate se više čega bojati, smrt se oduvijek smatrala najgorim mogućim ishodom. A ako vas ono najgore ne uznemirava, što onda preostaje?
Bilo mi je također pomalo teško vratiti se u normalan život jer mi ovaj svijet nije izgledao stvarno. Onaj svijet mi se činio autentičnijim. I, kao što sam već opisala, čudila sam se kako ljudi sve shvaćaju jako ozbiljno, primjerice koliko se živciraju zbog novca čak i kada imaju mnogo drugih divnih stvari u kojima mogu uživati i na kojima mogu biti zahvalni. Nisam mogla razumjeti ni kako ljudi mogu zanemarivati sve ostalo – ljubav, odnose, talent, kreativnost, individualnost i drugo, zbog novca, i koliko vremena su u stanju provoditi na poslovima u kojima ne uživaju. Pogled na život svih drugih činio mi se potpuno pogrešan. Prioriteti i vrijednosti bili su potpuno pogrešno postavljeni i sve mi se činilo naopakim. Bilo mi je jasno da sam vjerojatno i ja prije tako razmišljala, ali nisam mogla ni zamisliti da bude više tako.
No kako su mi se riječi Vrati se i živi život bez straha! Stalno vrtjele u glavi, znala sam da će sve biti dobro. Između brojnih poruka koje sam dobila tijekom svog iskustva – da smo svi jedno, da smo zapravo ljubav, da smo veličanstveni – ova je bila najjača i stalno odjekivala u meni.
Zbog svog iskustva blizu smrti, stvarnost više nisam promatrala izvana prema unutra, nego iznutra prema van. To znači da sam prije mislila da je vanjski svijet stvaran i da moram djelovati unutar njegovih granica. Tako manje – više svi razmišljaju. Time sam vanjskom svijetu dala svoju moć i vanjski događaji mogli su me kontrolirati – moje ponašanje, raspoloženja i razmišljanja. Emocionalne reakcije i osjećaje nisam smatrala stvarnima jer nisu bili opipljivi. Bile su uvježbani da budu puke reakcije na vanjske događaje. Prema tom modelu, bila sam više žrtva okolnosti nego kreator vlastita života. Čak je i bolest bila vanjski događaj koji mi se slučajno 'dogodio'.
No nakon što sam iskusila blizinu smrti počela sam se promatrati kao božansko biće koje je cjeloviti dio veće Cjeline. To znači da je sve u cijelom univerzumu – sve što je postojalo i što će ikad postojati – međusobno povezano. Shvatila sam da sam središte tog univerzuma i znala da se svi mi izražavamo iz vlastite perspektive jer je svatko od nas u središtu te kozmičke mreže.
Kad postanem nečega svjesna, to postaje dio moje slike.
To postaje dio mog sustava uvjerenja, moja istina.
Pokušavam rastegnuti granice onoga što se smatra mogućim u svim područjima u kojima sam prije osjećala ograničenja.
Svi smo mi duhovna bića, bez obzira na to što radimo i u što vjerujemo. Samo što toga nismo uvijek svjesni.
Shvatila sam da pravu radost i sreću mogu pronaći jedino tako da volim sebe, uđem u sebe, slijedim svoje srce i radim ono što me veseli. Otkrila sam da kad mi se čini da se moj život odvija bez nekog smjera i kad se osjećam izgubljeno to zapravo znači da sam izgubila sebe. Da nisam povezana s onim što uistinu jesam i zbog čega sam došla na ovaj svijet. To se obično događalo kad bih prestala slušati vlastiti unutarnji glas i svoju moć predavala vanjskim izvorima, kao što su televizijske reklame, novine, velike farmaceutske tvrtke, moje društvo, kulturna i društvena uvjerenja i slično.
Prije, kad bih se osjećala izgubljeno, jedna od prvih stvari koje bih učinila bila je odgovore potražiti izvan sebe. Okretala bih se knjigama, učiteljima i guruima u nadi da će mi oni dati rješenje koje mi uvijek izmiče. Upravo to sam učinila i kad su mi dijagnosticirali karcinom. Ali na kraju sam samo bila još više izgubljena jer sam se ponovno odricala vlastite moći.
Shvatila sam da promatrati stvari iznutra prema van znači moći potpuno vjerovati svom unutarnjem vodstvu. Kao da ono što osjećam ima utjecaj na cijeli moj univerzum. Drugim riječima, kako sam ja središte svoje kozmičke mreže utječem na Cjelinu. Pa tako, što se mene tiče, ako sam sretna ja, sretan je i univerzum. Ako volim sebe, i svi drugi će me voljeti. Ako sam mirna, sve što postoji bit će mirno, i tako dalje.
Ako sam pod stresom, uznemirena, nesretna ili nešto slično, povučem se u sebe i pokušam to učiniti. Sjedim u miru, šećem prirodom ili slušam glazbu dok se ne centriram i postanem mirna i sabrana. Primijetila sam da se, kad to učinim, mijenja i moj vanjski svijet, mnoge prepreke jednostavno nestanu, a da zapravo nisam učinila ništa.
Zapletemo se u iluziju odvojenosti i ne možemo vidjeti da sreća i tuga idu ruku pod ruku – kao svjetlost i tama, yin i yang. Naš osjećaj odvojenosti jednostavno je dio iluzije dualnosti zbog koje nam je teško vidjeti jedinstvo koje čine dijelovi koje vidimo. Ali postati centriran znači to prozreti i opet osjećati svoju beskonačnost u centru svega … u centru jedinstva.
Shvatila sam da se trenutačno povezujem sa stanjem u kojem sam bila tijekom iskustva blizu smrti dok bih gledala valove i slušala ocean.
Zbog svog iskustva apsolutno vjerujem da svi mi imamo sposobnost iscijeliti se kao i omogućiti ozdravljenje drugih. Kad dođemo u kontakt s tim beskonačnim mjestom u sebi gdje smo Cjelina, bolest ne može ostati u tijelu. A zato što smo svi povezani, nema razloga zašto zdravlje jedne osobe ne bi mogao potaknuti druge, podižući ih i potičući njihov oporavak. A kad liječimo druge, liječimo i sebe i planet. Nema odvojenosti, osim u našim glavama.
Dok sam promatrala reakcije ljudi i transformaciju koja se odvijala, odjednom sam shvatila kako su i to što sam se razboljela od karcinoma i moje ozdravljenje zapravo bili važni za planet. Ako smo svi mi Jedno, ono što se događa meni, događa se svima. A ono što se zbiva za mene, zbiva se za cijeli svijet. Bilo mi je jasno da je razlog što sam se uopće razboljela, a onda odlučila vratiti, bio da poslužim kao oruđe izlječenja u drugima.
Mi konstantno utječemo jedni na druge onime što činimo i govorimo, čak i kada toga nismo svjesni. Važno je da imamo zaista dobar pozitivan stav u svakom trenutku života, iako u početku i ne vidimo razlog zbog čega nešto radimo.
Ja sam ta koja dopušta koliko će onoga što želim da dođe doći u moj život.. ili neće!
Sve se događa kad smo spremni da se dogodi.
Čini se kao da se cijela drama vašeg sna odvija oko tog krajnjeg trenutka života. Takav postaje život uistinu kad shvatite da ste jedno sa svime. Vrijeme i prostor izgube svaku važnost.
Najčešće pitanje koje mi ljudi postavljaju je zašto sam se, po mom mišljenju, razboljela od karcinoma? Odgovor mogu sažeti u samo jednu riječ: strah.
Čega sam se bojala? Pa, otprilike svega: neuspjeha, toga da se neću svidjeti drugim ljudima, da ću ih iznevjeriti i da nisam dovoljno dobra. Bojala sam se i bolesti, posebno karcinoma i liječenje. A bojala sam se života, a smrti sam se užasavala.
Strah djeluje vrlo suptilno, može se postupno uvući u nas, a da ga i ne primijetimo. Kad se osvrnem unatrag, vidim da je većina nas od malih nogu odgajana da se boji, no ne vjerujem da smo takvi bili kad smo se rodili.
Jedna od stvari u koje vjerujem je da mi već jesmo ono što cijeloga života želimo postići, samo to ne shvaćamo! Na ovaj svijet dolazimo svjesni svoje veličanstvenosti. Ne znam zašto, ali kad počnemo odrastati okolina nam polako urušava tu svijest.
Ne zastupam ideju da ćemo ako 'vjerujemo' na određen način eliminirati bolest ili kreirati savršen život. Ovo se ponekad previše pojednostavljuje. Umjesto toga, više se fokusiram na svijest o sebi, što je nešto drugo. Ako se grčevito držimo uvjerenja koja na više ne koriste, možemo se zatočiti u stanju dualnosti i stalnog prosuđivanja. Ono što odobravamo smatra se dobrim ili pozitivnim, a ono u što ne vjerujemo – ne.
U trenutku kad sam potpuno odustala od svoje snažne želje da preživim, doživjela sam smrt. A dok sam umirala, shvatila sam da još nije došlo moje vrijeme. Kad sam bila spremna odustati od onoga što sam željela, dobila sam ono što mi zaista pripada. Shvatila sam da prave darove vrijedi čekati.
Najveća tajna današnjice – održavati duboku ljubavnu vezu sa sobom.
Ne sjećam se da su me ikad poticali da volim sebe – zapravo to mi nikad ne bi ni palo na pamet. To se obično smatra sebičnošću. Ali u svojem iskustvu blizu smrti shvatila sam da je to ključ moga ozdravljenja.
U tkanju života svi smo mi povezani. Svatko od nas dar je za one oko sebe, pomažemo jedni drugima da budemo ono što jesmo, zajedno stvarajući savršenu sliku.
Za iskustva blizu smrti shvatila sam da je cijeli univerzum sačinjen od bezuvjetne ljubavi, a ja sam izraz toga. Svaki atom, molekula, kvark i tetrakvark sačinjeni su od ljubavi. Ni ja ne mogu biti išta drugo jer je to moja bit i priroda cijeloga univerzuma. Čak su i stvari koje izgledaju negativno dio beskonačnog, bezuvjetnog spektra ljubavi. Ustvari, univerzalna životna energija je ljubav, a ja sam sačinjena od univerzalne energije. Kad sam to shvatila, spoznala sam i to da ne moram pokušavati biti netko drugi da bih bila dovoljno vrijedna. Ja već jesam sve ono što pokušavam biti.
U dimenziji jedinstva imala sam osjećaj da je cijeli univerzum produžetak mene.
Mi razmišljamo u okvirima 'protoka vremena', ali u iskustvu blizu smrti izgledalo mi je da vrijeme jednostavno jest, a mi se krećemo u njemu. To znači da u drugoj dimenziji ne samo da simultano jesmo u svakom trenutku vremena, nego da možemo putovati kroz vrijeme brže, sporije, pa čak unatrag i postrance.
Mislimo da je istina negdje izvan, još uvijek neuhvatljiva. Ali time postajemo samo još izgubljeniji i čini se da se udaljujemo od onoga što uistinu jesmo. Cijeli univerzum nalazi se u nama.
Um se više bavi time kako raditi, a duša time kako biti.
Intelekt je samo oruđe za plovidbu kroz život. On se bavi time kako zaraditi dovoljno novca da imao što jesti i možemo platiti stanarinu, dok naša duša želi samo izraziti sebe.
Kad blokiramo svoje osjećaje, također narušavamo svoju svijest o vlastitoj veličanstvenosti jer su naši osjećaji predvorje naše duše.
Biti ne znači ne raditi ništa. Ono što poduzimamo proizlazi iz toga što slijedimo svoje emocije i osjećaje ostajući prisutni u trenutku. Raditi, s druge strane znači biti orijentiran na budućnost, pri čemu um stvara niz zadataka koji nas vode od sadašnje pozicije do ostvarenja određenog ishoda, bez obzira na naše trenutačno emocionalno stanje.
Otkrila sam da, kako bih odredila proizlazi li ono što činim iz 'raditi' ili 'biti', trebam samo pogledati koja emocija stoji u pozadini mojih svakodnevnih odluka. Je li to strah ili strast? Ako je pokretač svega što radim svakoga dana strast ili životni polet, onda sam u stanju 'biti', ali kao su moja djela rezultat straha, onda sam u stanju 'raditi'.
Ja nekako mislim da bismo, da nas potiču da izražavamo ono što doista jesmo, svi bili bića puna ljubavi i svatko od nas donosio bi u svijest svoju jedinstvenost.
Slijedi da problemi koje vidimo u svijetu ne dolaze od osuđivanja ili mržnje prema drugima, nego prema sebi. Baš kao što je ključ mog ozdravljenja bila bezuvjetna ljubav koja eliminira strah, ključ za stvaranje boljeg svijeta je u tome da se svatko brine za sebe na isti način, uviđajući svoju pravu vrijednost. Ako prestanemo osuđivati sebe, automatski ćemo imati sve manju potrebu koriti druge. Počet ćemo uviđati njihovu istinsku savršenost. Univerzum je u nama, a ono što doživljavamo izvana samo je odraz.
Svatko od nas je poput jednog čvora na velikoj tapiseriji složenog i šarenog uzorka. Mi smo možda samo jedna strana, ali svi smo cjeloviti dio gotove slike. Na živote drugih ljudi utječemo time što biramo hoćemo li ili ne biti vjerni sebi. Naša je jedina obveza prema drugima, naša jedina svrha, izraziti svoju jedinstvenost i dopustiti drugima da učine isto.
Prije sam, a da to nisam ni primjećivala, sve što sam radila, radila da izbjegnem bol ili udovoljim drugim ljudima. Stalno sam nešto radila, obavljala, tražila i postizala.
Nakon iskustva blizu smrti ne osjećam da sam se vratila da bih bilo što postigla. Vratila sam se samo da bih bila.
Mislim da je sam moj život molitva. Smatram da mi meditacija uvelike pomaže jer stišava moj um i pomaže mi usredotočiti se do središnje točke svjesnosti, u kojoj osjećam svoju povezanost s Cjelinom.
Ako i kad primijetim da se u mene ušuljavaju negativne misli, čini mi se najboljim dopustiti im da prođu kroz mene s prihvaćanjem i bez prosuđivanja. Kad ih osjetim pokušam potisnuti ili se prisiliti promijeniti svoje osjećaje, što ih više odgurujem od sebe, to se one upornije vraćaju. Stoga jednostavno dopustim svemu da teče kroz mene, bez prosuđivanja, i shvatim da će te misli i emocije proći.
Svaki vremenski odsječak potpuno je jedinstven. Svaki trenutak, jednom kad je prošao, više se ne može ponoviti na fizičkom planu. Naučila sam sto prihvaćati i živjeti u trenutku. Koliko god mogu, pokušavam ne vući emocionalnu prtljagu za sobom. Umjesto toga pokušavam na svaki trenutak gledati kao na praznu ploču koja sa sobom nosi nove mogućnosti.
O vidim – nije mi se dogodilo jer, zapravo, ja nikad nisam žrtva. Karcinom je tek moja vlastita neizražena snaga i energija! Ona se okrenula prema unutra, protiv mog tijela, umjesto van.
Znam da to nije bila kazna ili bilo što takvo. Bila je to samo moja životna sila koja se izrazila kroz karcinom jer joj nisam dopustila da se izrazi kao veličanstvena, moćna sila Anite.
Osloboditi se svake prijašnje vezanosti znači prigrliti slobodu i pokazuje vjeru u vlastitu božanstvenost i veličanstvenost. I to je također oblik ozdravljenja. Kad otpustim potrebu da tjelesno ozdravim, život postaje slobodniji, cjelovitiji i s više uživanja.
Svi se rađamo s egom – to je prirodni dio onoga što jesmo na ovom svijetu. Samo smo u smrti potpuno bez ega. Boriti se protiv ega tijekom života samo će donijeti još više samoosuđivanja. Osim toga, jedino kad bezuvjetno volimo svoj ego možemo prihvatiti i one tuđe. U tom trenutku to prestaje biti problem, a vaša poniznost i veličanstvenost mogu zasjati u punom sjaju.
Bitno je što mislite o sebi, ovdje i sada, jer to je ono što određuje kako ćete živjeti svoj život ovdje. Ne postoji nikakvo drugo vrijeme osim sadašnjeg trenutka, tako da je važno biti svoj i živjeti vlastitu istinu. Strastveni znanstvenici koji žive svoju veličanstvenost vrijede čovječanstvu jednako kao puna soba svetaca.
Mislim da je sadašnji trenutak jedini odsječak vremena u kojemu možemo oblikovati svoju stvarnost.
Sve bolesti počinju na razini energije, a onda se manifestiraju u tijelu.
Vjerujem da je moj rak bio povezan s mojim osjećajem identiteta i čini mi se da je to bio način mog tijela da mi kaže kako moja duša tuguje zbog gubitka vlastite vrijednosti – svog identiteta. Da sam znala istinu o tome tko uistinu jesam, ne bih ni dobila rak.
Sve može biti upotrijebljeno u dobru ili lošu svrhu, no samo po sebi je neutralno. Mi izabiremo dati mu moć. Mi stvaramo prosudbe (i negativne i pozitivne) o novcu, religiji, rasi i drugome. Mi stvaramo određena uvjerenja o tome, dajemo im emocionalni naboj i stvaramo presiju. I mi stvaramo situacije u kojima ljudi ili postaju jači ili reagiraju obrambeno.
Živimo u svijetu prividne dualnosti, u kojem uvijek odlučujemo što je dobro ili loše, što je negativno ili pozitivno. Imamo emocije i ulažemo ih u svoja uvjerenja, uključujući i ona o novcu. Taj isti emocionalni naboj mogli bismo dati nečemu drugom, nekoj drugoj robi ili sustavu razmjene i onda bi to imalo istu moć kakvu danas ima novac.
Preporučujem da se na bolest i simptome ne gleda kao na 'nešto čega se treba riješiti' poput neprijatelja. To je reakcija utemeljena na strahu. Za mene je pojava tih simptoma u mome tijelu način mog tijela da se iscijeli. Znam da ću pokušam li ukloniti bolest sa suprostavljenim stavom, na kraju samo učiniti suprotno, sve se više ukopavajući u mentalno stanje bolesti. Ovo ne znači nužno da ne trebate ići liječniku.
Ne treba biti opsesivan i da vam se život vrti isključivo oko toga da se riješite bolesti. Zapravo je puno produktivnije odvratiti svoju pozornost i okupirati se aktivnostima koje stimuliraju na pozitivan, kreativan način.
Živjeti u sadašnjosti znači ne nositi sa sobom ikakvu emocionalnu prtljagu iz jednog trenutka u drugi. Svaki je trenutak jedinstven i ne može se ponoviti. Naš je izbor hoćemo li sa sobom nositi svoje strahove, koji nas drže zarobljenima u bolesti.
Danas jedem sve što poželim. S vremena na vrijeme uživam i u čokoladi i dobrom vinu ili šampanjcu. Samo pazim da mi bude zabavno, i s hranom i u životu općenito! Mislim da je mnogo važnije biti sretabn nego bilo što drugo.
Biti u strahu uzrokuje niz problema. Naša su tijela zapravo mnogo otpornija nego što mislimo, posebno ako smo sretni i nismo pod stresom.
Čak i kad odlučim zdravo jesti, to činim iz ljubavi, a ne iz straha. To je moja metoda u svakom aspektu života, a i vas pozivam da živite na taj način.
Jedino trebate naučiti da već jeste ono što želite ostvariti. Samo izražavajte svoju jedinstvenost bez straha, prepuštajući se! To je razlog zašto ste stvoreni upravo takvima kakvi jeste i to je ono zbog čega ste ovdje, u ovom fizičkom svijetu!
Uvijek imajte na umu da se nikad ne odričete svoje moći – umjesto toga, stupite u kontakt sa svojom veličanstvenošću. Volite se bezuvjetno i budite svoji, bez straha!
Ako bih morala stvoriti pravila za duhovni put do ozdravljenja, na prvo bih mjesto stavila smijeh. Smijati se kad god je moguće. I tako baš svakog dana i to ponajprije – samima sebi.
Post je objavljen 11.04.2016. u 15:46 sati.