Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/enhu

Marketing

Hrvatsko bajoslovlje 13

Priča o Velebitu, Buri i Jadranskom moru (drugi dio)

Svebog Jakša tada nastavi: 'Nakon dugog i napornog puta i svakojakih događaja punih misterija i herojskih dijela, naići ćete na zemlju neviđene ljepote. Ona leži iza sedam gora i sedam ravnica, a osma je ravnica, sočna i plodna, ispresijecana širokim i dubokim rijekama bogatim ribom. Tu vi podignite svoja naselja, zaorite brazde svojih njiva, othranite stoku i posijte usjeve. Oni koji od vas žele, neka tamo i ostanu. (Ovo bi po Athumanunhu mogao biti kontinentalni dio Lijepe naše Hrvatske)

Iza ravnice nalazi se visoko gorje, prekriveno sjenovitim gustim šumama, ponegdje pravim prašumama, podno čijih gordih i ponositih stabala vrvi život prepun divljači i ljekovitog bilja, te bistrim potocima punim ukusne ribe i rakova. Oni koji od vas žele, neka ostanu i nastane taj gorski kraj ugodan oku i duši. (Ovo bi po Athumanunhu mogao biti Gorski kotar i Lika Lijepe naše Hrvatske)

Ako pak neki od vas krenu još dalje i siđu s vilovitih gora, naići će na obalu mora kakve nema pod krošnjom 'Drveta svijeta'. More je modro i bistro, bogato ribom a obala je prepuna prelijepih otoka i uvala ugodnih za stanovanje i pogodnih za uzgoj mirisnih i plemenitih vina. Tako, oni koji od vas dođu do mora, neka se tamo nastane i postanu ribari i moreplovci.' (Ovo bi po Athumanunhu mogao biti obalni primorski dio Lijepe naše Hrvatske)

Tada Svebog Jakša mahne rukom i u iskričavom sjaju pred ratnicima Hrvatima ukažu se slike opisanih krajeva. Svebog Jakša potom nastavi: 'Na tom vašem dugom putu dočekat će vas svakojake nedaće, ali borba s njima jest posao vas ratnika. Djeco moja, slijedite sjajnu zvijezdu i krenite!'

 photo Athu LIBU i ADRI.jpg

To rekavši Svebog postavi na nebeski noćni plašt malu vilu koja je blistala poput zvijezde. Potom uz grmljavinu s nebesa ode natrag na Navu i Svitogoru. Tako su stari Hrvati, narod dičnih muževa i prelijepih im družica, krenuli slijedeći svoju zvijezdu, uz budnu pozornost hrvatskih bajoslovnih nebeskih bića i vila bojovnica (Bojanke po Athumanunhu), predivnih Rusalki i Utvica kako su ih nazivali naši stari Hrvati, a one su doista bile prijateljice tih nevjerojatnih ratnika Hrvata i družica im bajnih i prekrasnih.

Stari Hrvati, herojski preci naši, Liburanu, kćer Jugomira (bog oštrog vjetra Juga po Athumanunhu sina Borninog boga oštrog vjetra Sjevera, sina Sveboga Jakše što od njegovog božanskog daha posta), nazivali su još i Bura (Burica od milja bi je nazvao Athumanunh). Bura je pak starim Hrvatima bila božica (diva po Athumanunhu, ne pomiješati divke, divice s divama) suhog, nesnosnog primorskog vjetra, koji burka valove, razgoni oblake i utire put mrzle studeni.

Naši stari Hrvati opisivali su je kao ljepoticu o čijoj se krasoti nadaleko i naširoko pričalo, no ona je zbog nasilne bratove (Velebitove) smrti postala ohola, rogoborna i drska. Bura je više puta za bratov pad okrivila Boženu, supružnicu Jakšinu, svoju prabaku, a to pak se nije dopadalo njezinom božanskom stricu Branimiru (Porin).

Baš kao i brat joj Velebit, ni Bura se nije osvrtala na upozorbe sa 'sedmog neba', nego je nastavljala sa svojom drskošću sve dok je nebeski knez Branimir (bog groma i oluje starih Hrvata po Athumanunhu) nije pogodio posred grudi 'strijelom krilaticom’. No, kako je Bura kao božanska diva bila besmrtna, od rane stane venuti, starjeti, ružnjeti i pretvarati se u 'bijesnu ženetinu’.

Kada pak se takva u bistrom vrelu ogledala, počela je Bura, za svojom nekadašnjom ljepotom silno jecati, uzdisati, suze liti i zubima škrgutati. Tako je vremenom postala modro-crveni vjetar koji još uvijek bjesni cijelim primorskim i morskim krajobrazom Lijepe naše Hrvatske, gnijezdeći strah u svakom srcu, osim u srcu ratnika Hrvata.

Da, tako po Athumanunhu još i dan danas nesretna Bura stanuje i samuje u tmuši vlažne spilje, iz koje u predvečerje izlazi, huči u planinskim sedlima i morskim tjesnacima, bijesna i oštra, razgoneći oblake i utirući put studeni. Ta tmušna i vlažna spilja po 'Athumanunhovom Sveznadaru i slovoredu' trebala bi se nalaziti negdje na Paklenici.

Kad pak je vidjela jad i bol sestre, Burina krhka sestrica vitka stasa, lijepih modrih očiju i dugačke plave kose, imena Adrijana, od tuge skoči u zjenice ‘Modrog zmaja’ i tako skonča svoj život.

Nad ovom nesretnom sudbinom 'božanske braće' stari Hrvati dugo su tugovali, a onda su odlučili nazvati predivnu planinu što ponosno iznad mora u nebo se uzdiže – Velebit. Kraj podno i oko Velebit planine – Liburnijom, a 'Modrome zmaju' nadjenuše ime – Jadran (Adrijana po Athumanunhu).




Post je objavljen 01.04.2016. u 09:46 sati.