Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/drugopoluvrijeme

Marketing

Kad fašizam zapjeva


Radni naslov je bio: Ne vidim, ne čujem i ne želim znati. Nisam bila sigurna čija je pjesma pa sam guglala i vidjela da je Sandi i da se zove Kad srce kaže da. I shvatila da je upravo to to.


Kad srce kaže da ti se samo nasmiješi. I svi se tako smješkaju, ali ne čuje nitko.

Sram me. Ne zbog tih nesretnika koji su vikali. Nisu oni krivi. Sram me što utakmica nije prekinuta. Pomalo i što je u loži ostala cijela ekipa koja vjerojatno nije čula ništa. Ni od njih nije za očekivati baš puno toga.

Premijeru je netko trebao prevesti vjerojatno, ministar znanosti i obrazovanja se oporavlja od potresa mozga, nedavno je pao s ruba svijeta na glavu. Lokalna elita ne čudi također. Ni osječka dijaspora u formi zlatne kopačke ne čudi.

Sve skupa ne čudi, ali blamira. Nemam neke povezanosti, ne osjećam se kod kuće.
Ne osjećam se.
Nisam njihova.
To nije moje.
Nisam i imam potrebu to razjasniti.
U ljudskoj prirodi je generalizacija i stvaranje stereotipa i ne želim zbilja da netko vidi odakle sam i pretpostavi da sam slična vrsta idiota.


Nije problem svastika na Poljudu. Ma jok, jebeš svastiku. Pa dnevno ih vidim 20. Uglata U i ne brojim. Ne brojim fašoidne ispade kojima svjedočim svaki dan, ne brojim ksenofobne izjave. To je naša svakodnevica u šupku svijeta. Nije problem što umalo europska prijestolnica kulture pokazuje koliko je primitivna i zaostala.

Problem je kad to netko vidi i ukaže. Posebno kad je taj netko neka Eunijina institucija. Pa se priča o ljudskim pravima. Pa se pravimo korektni.

Mi Hrvati jel. Pa se svim silama peremo od tog, pa dodajemo da smo i protiv svih drugih totalitarnih režima. Počevši s komunizmom. Pa se priključujemo žaljenju Pariza i Brisela, paušalno kao i obično, jasno, bliže su nego Bejrut...ionako netko tako pokušava utjecati na naš način života. Netko tamo ne želi da imamo sretan Uskrs. Pa se nadamo da Hrvatska nije sljedeća meta (bit će čim je nađu na karti...). Krivi su jasno oni koji i sami bježe od rata. Žele kolonizirati Europu (nu viđe ironije), razmnožiti se i istisnuti nas. Nagraditi svoje minarete i proširiti tepihe i klanjati se od jutra do sutra. I grupno silovati.


Paranoja vojne krajine. Ruba civilizacije. Kraja svijeta.


Odbijam šutjeti na ta sranja. Stvari su jednostavne, smatram ih idiotima i volim idiotima razbiti ideju da sam idiot kao i oni.

Skup sport, ali omogućava postojanje sa sobom za što nije potreban jači bog.


Povremeno me ipak sašije gastarbajterska tuga. Jer izgleda da ovdje je sve na svom mjestu, samo nisam ja.



Post je objavljen 26.03.2016. u 20:08 sati.