Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nikefuriosa

Marketing

Roditelji manji od djece



Poslala sam jutros poruku svojoj prijateljici, točnije rodici s kojom sam ponekad slavila rođendane kad smo bili djeca.
Bilo je to vrijeme za koje mi se čini, kad usporedim s današnjim, kao s nekog drugog planeta. I nije to bilo doba prije sto godina.

Sjetila sam se jutros jednog ranog proljetnog jutra u Zadru. Sjedila sam u prohladnom wc-u (ne, naši wc-i nisu imali grijanje i sjećam se kako mi se puno puta nije dalo ići na wc, u hodnik ili u sobu jer jedina prostorija koja se grijala i to isključivo zimi jer su se jesen i proljeće samtrali poput ljeta – toplima – bila je kuhinja s dnevnim boravnkom), voljela sam mali, skučeni wc oblijepljen pločicama u svjetlomaslinastoj boji i sa svakom prijestupnom pločicom iste boje na kojoj je bio naslikan (smeđi) maslačak. Ponekad sam na jednoj maloj polici znala uzeti Maybeline sjenilo travazelene boje – jedino sjenilo koje je, koliko se sjećam, imala moja mama, i koje je, uz par KRKA Samanta ruževa činilo njezinu cijelu kozmetičku „torbicu“. Nikad nije nosila puder i ne sjećam se da je imala maskaru.

Prohladno jutro, kroz prozor je mirisalo proljeće u dolasku, čitala sam deklaraciju sa Simbi rozog šampona, a stara mašina je vrtila robu koja se prala s Nila praškom.
(I te deklaracije sam uvijek rado čitala.)

Bila je subota i mama je obećala da ćemo ići kod Marine i Ivana – mi se igrati, a odrasli valjda popiti kavu.

Znam da je i tada bilo neko pravilo da, kad se ide u posjetu, odnese se domaćici neki poklon poput kutije keksa i kave, možda koje Životinjsko carstvo za djecu.. ali ne mogu uopće opisati taj moj ( a znam da je tako bilo i mom bratu i svoj drugoj djeci kod kojih smo se išli igrati ili na rođendan) osjećaj suvišnosti i nebitnosti poklona koliko nam je bilo bitno da se idemo družiti s drugom djecom. Nije tad u mom kvartu bilo puno djece i cijenila sam svaki odlazak kod prijatelja i rodbine gdje smo se mi djeca mogli igrati – zimi društvenih igara, a kad je bilo lijepo vrijeme – kukala, „vatala“, nogometa (više muški), graničara... ma i zimi, u malim podstanarskim stanovima u kojima su živili Ivan i Marina – koliko smo samo puta znali rasturiti sobu njihovih roditelja, vjerojatno su oni posli dobili šibom ili neku kaznu jer smo sve ispreturali, nogama skakali po imbotidama, prekrivačima jel' .. totalno nebitno jer smo toliko uživali u igri.
Kad smo bili žedni (a ja sam uvijek nekako trpila, bilo me sram nekoliko puta pitati sok pa sam čekala da jako ožednim), za nas su bili pripremljeni sokovi u bokalu – naravno sokovi za razrijeđivanje (Maraska naranča najčešće, onda višnja ili limun), bilo je grickalica i to mi se činilo da je čips bio nekako rjeđi (valjda tada skuplji), smokiji i štapići, bomboni. OK kad su bili rođendani, obavezni su bili kolači i torta i ako je duže vremena trajalo, sendviči (mmmmm... gladan od igre navaliti na sendviče, neprocjenjivo).
Sa svih svojih rođendana u djetinjstvu mogu reći da se ne sjećam poklona koje sam dobila (onako znam da su se uglavnom poklanjali slatkiši, čak i slane grickalice – to su bili normalni i uobičajeni pokloni, a ponekad se dobila koja slikovnica ili komad robe), ali se sjećam kako sam se dobro osjećala jer smo napokon dobili još koju priliku za igrati se. Posebno sam to cijenila i pamtila jer kao što sam već prije znala napisati, u mom kvartu nije baš bilo djevojčica za igranje i često sam patila zbog toga da se često nisam imala s kim družiti ili igrati.

Bio rođendan ili neka posjeta, kad smo bili domaćini ili kad smo išli u goste – moji roditelji su meni i bratu znali reći da – ako budemo zločesti, nekulturni i nepristojni „idemo odmah doma i nećemo skoro na takva druženja“. TO su nam doduše rekli koji put, ali nakon toga nije bilo ni potrebe da išta govore jer nam je takvo ponašanje bilo normalno. Znala sam ići na rođendan kod jedne prijateljice (tada smo doduše bile samo kolegice iz razreda) koja je bila bogatija od svih nas... ona nam je na primjer svima davala Barbike da se njima igramo – jednom sam pobrojala da je imala 22 Barbike, a ja, kao još puno nas u to vrijeme – niti jednu.

Da je ona tada na moj poklon koji je spakirala u obični bijeli papir moja nezaposlena mama (tata je nekad radio tijekom cijele godine, nekad isto samo sezonu), a sad se ne sjećam što sam joj poklonila – vjerojatno kao i drugima, štapiće, smoki, bombone i čokoladu – ja mislim da bi me to toliko pokosilo, uvrijedilo, posramilo i ražalostilo da bi me ta trauma vječno pratila kroz život ili bar do onog trenutka kad bih shvatila da sam se sramila bezveze, ali tad bih ionako vjerojatno debelo zagazila u dvadesete godine života, ako ne i tridesete, a i tada bi ostao gorak okus u ustima. (Kao uostalom što dan danas imam gorak okus u ustima zbog sendviča koji je zločesti dječak Dundov na odmoru ukrao od mene, kad sam ga odmotavala iz celofana – a bio je od starog raženog kruha i ABC sira – kombinaciju koju sam obožavala, koliko god to čudno zvučalo – zagrizao u njega, pljunuo i rekao BLJAK, kakav je to jadan sendvič! – te ga bacio na pod). Da mi danas prijateljica vrati poklon koji sam joj kupila „jer da ona ne korsiti Yves Rocher kozmetiku jer je srećom jako ŠKOLOVANA pa si može priuštiti kvalitetne stvari, a ne smeće od kozmetike“ – kažem hipotetski jer imam poprilično malo prijateljica i nema šanse da bi ijedna od njih to napravila - iz današnje perspektive, iskustva, mudrosti – ne bih reagirala kao da sam dijete, ali isto mi ne bi bilo svejedno.

Meni je još nešto spornije bilo u cijeloj priči, a to da se danas u svijetu (a pogotovo u zemlji u kojoj živimo) školovanost dovela u korelaciju s tim da si ŠKOLOVANA osoba (koja usput nema pojma o gramatici) može priuštiti skupe i kvalitetne stvari. U zemlji gdje znam žene koje imaju dva fakulteta i gule kumpire ljeti u restoranima, sezonski, da nešto zarade. Eto, mene je sram cijele aktualne priče, sram me da je rođendanski poklon postao problem. Neću pretjerivati, bilo je vjerojatno i prije takvih situacija, međutim danas je to očito uzelo velikog maha, druženje je u drugom planu, pokloni u prvom. I najžalosnije mi je to što trenutno plamteći „slučaj“ nije izolirani slučaj. Ja sam sigurna da toga ima još puno više i možda u gorim oblicima. Moguće je da neki čak ni ne pozivaju „siromašniju“ djecu na rođendane „jer im ionako neće imati novaca za kupiti nešto“. Ili na rođendane ne pozivaju djecu s posebnim potrebama „jer su čudna i drukčija“.

Ne znam, osobno sam se poistovijetila (iako mi se to nikad nije dogodilo) s curicom kojoj je mama druge curice vratila poklon. Poznavajući sebe, bila bih se rasplakala i možda odmah otišla s rođendana, samtrajući da nisam zaslužila „ulaznicu“ lošim poklonom i da nemam pravo uživati u komadu torte ili sendviču kao drugi koji su donijeli dobar poklon.

Nikad mi nije palo na pamet i dan danas kad na to pomislim, prođe me neka jeza, da bih bilo kome ikad rekla što da mi kupi, kamoli da raspoređujem : Ti ćeš mi kupiti ovo, ti ćeš mi kupiti ono!“, čak i kad me se pita. Ali tko zna? Da su me roditelji drukčije odgajali? Da sam odrasla u drugom vremenu? Da sam rođena s drukčijim karakterom i rasporedom gena?
Rođendani su očito postali stres i za roditelje i za djecu. I nekako mi se najpravednije danas čini uvesti dječje rođendane bez poklona. OK, ne mislim da djeca na rođendan ne bi trebala dobiti poklon – od obitelji, mame, tate, rodbine, rođaka..
Iz priča kolegica i prijateljica koji imaju djecu – proizlazi da im se većini diže kosa na glavi kad moraju nekome na rođendan, pa pitanje duplanja poklona, pa čak i kad organiziraju rođendane: enormna količina igračaka i drugog s čim ne znaju ni gdje bi poslije rođendana...

Ne mogu se petljati u odgoj djece, ali kakva se poruka šalje time da roditelj po djetetu koje je poklon donijelo vraća poklon natrag i podržava to što je vlastito dijete naručivalo što da mu tko donese za rođendan? Jesu li danas djeca veća od roditelja? Da ona dirigiraju apsolutno sve i to ne u onom smislu da kad imaš dijete moraš promijeniti prioritete i ravnati se prema potrebama djeteta – nego ono – da su ta djeca dobila enormnu važnost u negativnom smislu, da roditelj odustaje od svojih načela i povlađuje djeci u svemu, a pritom zanemaruje konzumeristički stroj koji zapravo sve više vlada svima nama, a kamoli ne bi lako u žrvanj uhvatio djecu koja su laka meta jer pa im se servira da je imati = (jednako) biti? A onda se roditelj posklizne na dvorac princeze Else umjesto da napravi rez vidjevši da je nešto pošlo po zlu objasni djetetu da poklon nije i ne bi trebao biti važan.

Voljela bih nešto pametno zaključiti, ali ne mogu, osim da bih se danas najrađe zaključala u kuću i ne išla nigdje. Mene su uvijek (pa i danas) veselile male sitnice koje uljepšaju dan. Sitnice koje život znače. Prijateljica mi s puta donese kavu – neprocjenjivo, druga mi pošalje paketić s bademovim uljem koje je kupila u Firenci. Jedna mi pošalje razglednicu. Kolegica na poslu, kad nisam stigla na pauzu i nisam dizala glavu s kompjutera donijela pecivo. Nenadani buketić poljskog cvijeća (Što se veseliš, ma bio je samo 5 kuna! – kaže prijateljica.) SMS poruka u trenutku kad sam se osjećala usamljeno i koja je bila znak – uvijek ima ljudi koji su uz tebe.

Bih li znala što znače „sitnice koje uljepšavaju život /koje život znače“ da nisam odgojena tako kako jesam, u vremenu u koje jesam, ne znam. Iako su se vremena promijenila i slažem se da nikad ne bismo trebali govoriti „u moje vrijeme je bilo bolje, drukčije, sad ništa ne valja“, uostalom, u konkretnom slučaju – da su tad okolnosti bile drukčije, da je bilo više svega, možda bi se više nas ponašalo kao velik broj današnje djece?

Ali smatram da ove „sitnice koje život znače“ i to da je uvijek bitniji sadržaj od forme i da bi cilj dječjih (i svih drugih) rođendana trebalo biti druženje, a ne pokloni – da je to nešto izvan vremena u kojem živimo i nešto što bi uvijek trebalo biti u modi.

Danas je puno teže djeci objasniti neke stvari negoli je to bilo ranije i zato smo mi na neki način povlaštenija generacija, ali ako ne usmjerimo kormilo u pravom smjeru, nećemo promašiti santu leda čiji se vrh samo nazire, a problemi su (kao i sama santa) puno dublji ispod površine. I onda – Titanic.

p.s. Da ne budem licemjerna, ovaj post sam napisala prošli tjedan, al nisam ga stigla još jednom pročitati i odmah objaviti pa to radim danas. Međutim, u petak sam i ja mogla ići na jedan dječji rođendan, ali svejedno nisam otišla. Ne samo jer sam bila umorna, nego nisam stigla ići kupiti poklon i bilo mi je glupo otići djetetu na rođendan, a da se jedino ja pojavim bez poklona dok mi se kupovanje slatkiša u obližnjem dućanu kao zamjena za poklon činila bezveznom ili kao što sam gore napisala „nedovoljno dobrom ulaznicom“. Eto, konzumerizam je utjecao na mene također. Iako sam mogla doći tamo, jesti tortu i pričati da su pokloni nebitni, što stvarno mislim da jesu. Iako mi to djete (100% znam) uopće ne bi zamjerilo.
Ipak, u glavi mi je stav - ja sam odrasla i red je da donesem poklon. Inače, no cake for me! ;-)



Post je objavljen 13.03.2016. u 14:37 sati.