Brbljav sam čovjek, meljem naširoko i trubim bezveze, stoga dobro znam: malo što je tako dostojno govora kao ono što prešutimo.
Dok čekam vlak buljim u crkvu u kojoj je nešto upravo završilo; rijeka ljudi izlazi van. Pogledam bolje, žena do žene, stvarno same žene; tek na prste jedne ruke pokoji valjda ucjenom privedeni muškarac.
Ne čudim se: ženama nije problem navući se ni na red, ni na sljedbu, ni na ljubav. Sva je sreća što se barem sreća danas već uspješno liječi: kad ne bi bilo tako, žene bi i na nju navalile bez pardona.
Nekad mi bude žao zbog toga što im se događa, ali pročitao sam negdje da sažaljenje nije umjesno ako je sve skupa ionako svejedno.
Muškarac sam i ne bolujem od tih bolesti; sjedim u kukuruzu (ili se gdjekad krijem u kakvom ormaru) i gledam svoja posla. Glava mi doduše ponekad zaluta u oblake; ali to nije do mene nego do oblaka - zašto se spuštaju tako nisko?
Vlak stiže u stanicu bezobrazno točan. Dok se penjem u vagon pomislim kako u savršenoj satnici ima nešto pomalo uvredljivo pa čak i neljudsko: ljudski je malo uprskati algoritam, truditi se stići ali malo zakasniti. Pa onda popravljati stvar ako se može. Ili popušiti ako se ne može.
A možda sam samo htio još malo promatrati one žene.
Ima i u vlaku žena, i te kako. Eto, jedino slobodno mjesto (na njemu doduše odložena nečija mala plosnata torbica) nalazi se baš u kupeu sa samim ženama.
Neću ući, ostajem stajati u hodniku. Razmišljam o tome kako će se kad-tad pojaviti željeznica koja vozi nasumce, pa što bude.
I kako će ona crkva kad-tad postati disko, pa što bude.
Bilo bi mi sasvim neugodno zamoliti da se makne ta torbica.
Post je objavljen 26.02.2016. u 19:38 sati.