Odabiru li neki ljudi biti slabi ili su jednostavno takvi?
Odabiru li takvi mene ili ih ja privlačim?
Znate li da bih kao psiholog zarađivala više nego Karamarkova žena?
Muž ju je prevario jednom. Prešutila mu je to i problem pogurala ispod kreveta, kao ja nove cipele za koje mjesec dana nakon toga kažem da su to one stare, prošlogodišnje (ne mogu vjerovati da ih se ne sjećaš!?).
Prevario ju je opet. Prigovorila mu je, a problem pogurala ispod tepiha, zajedno sa komadićima svog srca.
Ne možeš tako. Problemi su kao neplaćeni računi, uvijek ti dođu na naplatu - s kamatama.
Tako je mjesta pod krevetom bivalo sve manje, a ni mijenjanje tepiha nije pomoglo u rješavanju grinja, jer je prašinu ostavila tamo gdje je bila.
I on je našao novu, mlađu i uzbudniju verziju svoje ocvjetale supruge. Sate i sate sam provela praveći koktele i izbacujući savjete dostojne ukoričivanja. Da bi me nazvala i rekla mi kako će se ipak potruditi zadržati ga.
Nije mi jasno što je pod time mislila, vezanje njega za radijator ili povez na vlastitim očima.
Nitko te ne može cijeniti ako samu sebe ne poštuješ. Nitko.
Sranja se dešavaju, ali kako uvijek uspijem biti uvučena u to? Zašto ponavljam obrazac za koji znam da nikamo ne vodi? Zašto nisam odmah rekla:
"Čuj, niti mu je prvi put, niti posljednji. Svaki put si mu prešla preko toga i sada ćeš. Ajmo si skratiti muke i ne razgovarati o tome."
I sada me dovela u poziciju da mi je muka od nje i da mislim da je to i zaslužila. Odlučila je biti nesretna.
Znate one žene kojima je svrha života da budu paćenice i žrtve, jer im je uzor neka svetica koju drže iznad bračnog kreveta i poistovjećuju se s njom. Ona je ta. Ona je bolja osoba od mene i od vas. Jer je kršćanski praštati, a ja sam jebeni retard jer ja to ne razumijem.
Meni je lako, kaže. Dušo, ja sam odabrala biti sretna, ne prihvaćam ništa manje. Svjesna sam da imam jedan život i da neću u Raj ako u ovozemaljskom životu dopuštam da me iskorištavaju, maltretiraju i omalovažavaju. U svakom životu izvući ću najbolje iz njega.
Ljuta sam jer sam plakala, živcirala se i brinula. Ljuta sam jer sam njega voljela kao brata, a sada ga ne želim vidjeti. Ljuta sam jer mi se gade oboje. Ljuta sam jer sam ih voljela svim srcem. Ljuta sam jer za sve lijepo govorim u perfektu.
I još sam bjesnija jer znam da ću se u isto sranje uvući i za koji mjesec.
Možda ovaj put ja trebam biti jaka i odjebati sve to.
Neke žene imaju potrebu "popravljati" druge muškarce i nikad to nisam shvaćala. A sad shvaćam da sam ja jedna od onih žena koje imaju potrebu "popravljati" druge žene.
Nova mi je misija da naučim ocijeniti koja je za popravljanje, a koja je za otpad.
Post je objavljen 18.02.2016. u 18:53 sati.