S obzirom da je put od Christchurcha do Nelsona uglavnom bio premotavanje trake otprije dva tjedna, s tom razlikom da sam ovoga puta sjedio na strani autobusa okrenutoj prema kopnu (dakle, na istoj kao i prošloga puta, samo je autobus sada vozio u suprotnom smjeru :D ), te da je vrijeme bilo sunčano (što se može vidjeti i na fotografijama), ne mislim da se tu ima išta previše opisivati, osim toga da je autobus već u polasku kasnio 15 minuta (bojao sam se da se neće ni pojaviti, opet sam odabrao opciju da me pokupi kod mog hostela, srećom je bilo još nekoliko ljudi koji su čekali isti taj autobus, pa mi je to ulilo povjerenje), te da smo u Blenheimu imali pauzu od oko sat i pol zbog presjedanja. U Nelson smo došli oko 4 popodne. Riječ je o gradiću srednje veličine koji mnogi Novozelanđani apostrofiraju kao idealan grad u svojoj zemlji u kojemu bi željeli živjeti. I jest, grad ima sladak centar, dosta zelenila…ali je to sve prilično maleno. Neobično je to. Ja recimo volim Zlarin i mogao bih ondje čak i živjeti u nekom budućem životnom razdoblju. Istovremeno kažem da bi mi smetala veličina kod nekih manjih gradova na ovom putu. Ne znam je li to zato što od gradova automatski imam veća očekivanja, ili je to stvar osobnih simpatija vezanih uz neko mjesto (kad 35 godina negdje ljetuješ i znaš svaki kamen i svaku osobu tamo, onda ne možeš biti objektivan prema tom mjestu). A možda je tu i opet ono dodatno kontekstualiziranje – ako mi Zlarin dojadi, za 20 minuta sam u Šibeniku, za još sat i pol u Splitu, za dodatnih 2-3 sata negdje u nekom velegradu po Europama… Dok mi ovdje treba avionom sat vremena do Aucklanda, daljnjih 3 sata do Sydneya, daljnjih 8 do Bangkoka…
Hostel je u središtu grada, na trgu pored katedrale (zapravo je to brežuljak na kojem je katedrala, okružen ulicama), ima atmosferu obiteljske kuće, u podrumu je tapas bar sa svojim craft pivama (ne biste vjerovali, imaju cider i NISAM ga probao, nego sam uzeo pivu :D ). Predvečernja me šetnja odvela do obale Nelsonskog zaljeva, koja je malo specifična, budući da je Nelson smješten na rubu niskog poplavnog zaljeva koji je za vrijeme oseke obična blatna baruština, a za vrijeme plime blatna baruština s ponešto vode u njoj. Zaljev je od mora odvojen niskim poluotokom koji podsjeća na one na istočnoj obali Baltika (npr. Kurska prevlaka), samo što je uži i građen od šljunka. Nastao je prirodnim putem, tako odsjekavši pristup moru u Nelsonski zaljev. Kasnije je otvoren prokop kojim se omogućio pristup nelsonskoj luci, no zbog velike sedimentacije, prokop se svako malo mora jaružati. Zaljev je okružen brdima srednje visine, koja mi izgledaju kao negdje u Sloveniji ili Austriji. Općenito su mi krajolici Novog Zelanda mnogo europskiji od australskih. Na Novom Zelandu nisam nigdje doživio prizore zbog kojih bih mogao osvijestiti da se nalazim u bitno drugačijem prirodnom okruženju. Osim možda geoparkova oko Rotorue, ali oni su mi pak više vukli na Yellowstone. Zato se svaki put lecnem kad vidim nešto što mi osvijesti da se nalazim usred Pacifika.
Navečer (dakle, iza 9) je Nelson naravno mrtav. Jedva sam našao neki indijsko-malajski restoran, uzevši neki kari sa sirom, i tako i nehotice obdržao post, budući da je bila Pepelnica, a jedino meso koje sam pojeo bio je losos. Kada mi je već promaknuo post na Badnjak (jeo sam emua), a na Veliki sam petak još bio u Zagrebu (to je bilo dan prije polaska na put). Nije da ja inače nešto držim do toga, no potrefilo se.
A sada par stvari koje spadaju u štiklece vezane uz Novi Zeland. Točnije, dvije stvari koje se mogu svrstati u kulturološke razlike i jedna biografija. U vezi kulturoloških razlika, jedna iritantna stvar koju ćete primijetiti po dolasku na Novi Zeland, a koja je možda poznata onima koji su dulje vrijeme boravili u Velikoj Britaniji, jesu slavine na umivaonicima. Naime, u objema od tih zemalja (te rjeđe u Australiji) imate odvojene slavine za toplu i hladnu vodu. Ne postoji miješalica. I još da su postavljene usporedo jedna s drugom, hajde. Otvoriš obje i sâm si izmiješaš. Ali ne, one su svaka na svom kraju umivaonika, tako da ćeš si ili oprljiti kožu, ili se smrznuti. Ne znam koji je rezon iza toga, vjerojatno je instalacijski zgodnije, ali korisnički je posve neprikladno.
Druga kulturološka razlika koja nije toliko iritantna, ali može prouzročiti neugodnost, jesu semafori. Naime, svi pješački semafori u Australiju i na Novom Zelandu opremljeni su zvučnim signalom, koji, kao i kod nas, dok je crveno ispušta jednolične klikove u razmaku od otprilike jedne sekunde, da bi paljenjem zelenoga uslijedio zvuk koji bih onomatopejski opisao kao „ćjuh“ i signal prešao u staccato. Međutim, nije to problem. Problem je trajanje zelenog svjetla. Dakle, ako stojite na rubu zebre i krenete prelaziti kad čujete „ćjuh“, vi ćete za vrijeme zelenoga uspjeti stići do polovice ceste. Potom se zvuk vraća na jednosekundne klikove, a na semaforu se pojavljuje trepćuće crveno svjetlo. Vi ćete moći dovršiti svoj prelazak prije nego se upali mirno crveno svjetlo, ali trepćuće svjetlo je upozorenje da teoretski više ne biste smjeli započeti prijelaz. Drugim riječima, ako gledamo legalistički, australazijski semafori rađeni su prvenstveno za one koji su u času paljenja zelenog već u niskom startu, ili eventualno letećem startu (tj. u idućih maksimalno 5 sekundi će doći do zebre). U protivnome, tough luck. Mene to čini malo nervoznim, jer pokušavam i nesvjesno preći cestu prije nego se zvuk vrati na polagano kliktanje (jer imam europski osjećaj „sad će se ovima odmah upaliti zeleno“), ali to valjda može jedino Usain Bolt. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako je njima kada dođu u Europu, pa po gašenju zelenoga očekuju još desetak sekundi fore, kad ono… Zato je najbolje u Aziji. Tamo su semafori neke čudne lampe kojima još nitko nije prokljuvio funkciju, ali vjerojatno imaju neke veze s diskom…
A sad biografija, i to vjerojatno najpoznatijeg Novozelanđanina u povijesti, čovjeka čiji nas lik gleda s novčanice od 5 dolara, iako je, kako će se ustanoviti, on na kraju svoje najpoznatije postignuće izveo sasvim slučajno, a ima tu i još nekih dvojbi. Sir Edmund Percival Hillary rođen je 20. srpnja 1919. u Aucklandu, u obitelji jorkširskog porijekla. Otac mu je služio na Galipolju. Isprva nizak i povučen dječak većinu je vremena provodio čitajući, a samopouzdanje je stekao kada je u pubertetu naučio boksati. U dobi od 16 godina naglo je narastao, a na školskom izletu na planinu Ruapehu otkrio je da je fizički izdržljiviji od mnogih svojih kolega. To mu je razvilo interes za planinarenje. U dobi od 20 godina izveo je svoj prvi značajni uspjeh, uspon na Mount Ollivier, nedaleko Aorakija. Studirao je matematiku i prirodne znanosti na aucklandskom sveučilištu, a kako bi se zimi mogao baviti planinarenjem počeo se baviti pčelarstvom, budući da je riječ o uglavnom ljetnoj aktivnosti, koja mu je bila i izvor financija. Početkom Drugog svjetskog rata Hillary se isprva prijavio kao dobrovoljac u Novozelandsko kraljevsko ratno zrakoplovstvo (RNZAF), ali je povukao prijavu zbog prigovora savjesti. Uvođenjem mobilizacije 1943. Hillary se ipak priključio RNZAF-u kao navigator. 1945. je teško opečen u akciji na Fidžiju, te je otpušten iz vojske. Povratkom mirnodopskom životu i oporavkom Hillary se vraća svojoj prvoj ljubavi. 1948. osvaja Aoraki, a potom se 1951. priključuje britanskoj ekspediciji u Nepal, kojoj je cilj bio ispitati moguće smjerove pristupa Mount Everestu s nepalske strane (tibetska je strana tih godina bila zbog političke situacije nesigurna). Iduće godine sudjelovao je u neuspješnom pokušaju osvajanja vrha Čo Oju. U to je vrijeme Nepal dopuštao samo jednu ekspediciju na Everest godišnje. Te 1952. godine švicarska je ekspedicija došla samo 240 metara ispod vrha, ali su se morali vratiti zbog lošeg vremena i iscrpljenosti. Iduće godine Britanci su prijavili svoju ekspediciju, te poslali poziv i Hillaryju, koji ga je odmah prihvatio. Međutim, skoro je odustao, kada je shvatio da ekspediciju neće voditi Eric Shipton, koji je vodio ekspediciju 1951. Shipton i novi vođa John Hunt uspjeli su ga ipak nagovoriti, unatoč još jednom udarcu. Naime, Hillary se nadao da će mu partner biti njegov dugogodišnji prijatelj George Lowe, s kojim je planinario i po Alpama (europskim, ne novozelandskim), no Hunt je prilikom određivanja parova koji će pokušati napad na vrh Hillaryja stavio s lokalnim alpinistom Tenzingom Norgajem, koji je počeo kao nosač, no s vremenom se prometnuo u ravnopravnog člana ekspedicija. Hillaryju je trebalo neko vrijeme da uspostavi odnos s Tenzingom, a presudna je bila situacija u kojoj je Hillary upao u šupljinu u ledenjaku, te ga je samo munjevita Tezingova reakcija u kojoj je vezao Hillaryjev konop za svoj cepin spasila od smrti.
Ekspedicija je brojala preko 400 ljudi, od toga 362 nosača, 20 Šerpa i oko 5 tona prtljage. U ožujku 1953. postavljen je bazni logor, odakle su se idućih dva mjeseca penjali prema zadnjem logoru na 7890 metara. 26. svibnja Tom Bourdillon i Charles Evans izveli su prvi napad na vrh, dospjevši samo 91 metar ispod vrha (visinski, ne daljinski), kada je Evansov sustav za kisik otkazao te su se morali vratiti. Nakon što su dva dana kasnije snijeg i vjetar jenjali, u pokušaj su krenuli Hillary i Tenzing. 28. svibnja dospjeli su do visine od 8500 metara, gdje su se utaborili. Idućeg jutra Hillary je ustanovio da su mu se čizme, koje je ostavio pred šatorom, noću smrznule. Proveo je 2 sata odmrzavajući ih prije nego što su on i Tenzing uprtili svoje 14 kg teške ruksake (hihi, manje od mojega :D ) i krenuli na završni uspon. Najteži dio završnog uspona bila je 12 metara visoka kamena litica nazvana Hillaryjeva stepenica, gdje je Hillary otkrio smjer u pukotini između stijene i leda, te ju ispenjao. Tenzing ga je slijedio u stopu. Nakon toga, po Hillaryjevim riječima bilo je „još nekoliko udaraca cepinom po krutom snijegu i bili smo na vrhu“. 29. svibnja 1953. u 11:30 po lokalnom vremenu Edmund Hillary i Tenzing Norgaj postali su prvi ljudi za koje se sa sigurnošću zna da su osvojili Mount Everest. (Zašto ovaj dodatak – 1924. su britanski alpinisti George Mallory i Andrew Irvine poginuli prilikom uspona na Mount Everest, ali prema izvještaju njegovih kolega iz ekspedicije, koji su ih vidjeli prilikom silaska, nije jasno jesu li došli do vrha i poginuli silazeći, ili su ranije odustali.) Par je na vrhu proveo samo 15-ak minuta, prilikom čega je Hillary fotografirao Tenzinga kako stoji na vrhu s cepinom i zastavama (ali više ne znam kojima, pretpostavljam britanskom, novozelandskom, nepalskom i možda još kojom). Tako je zapravo Tenzing prva osoba koja je ovjekovječena na Mount Everestu, a Hillaryjeve fotografije nema. Naime, Tenzing nije znao rukovati kamerom (a nije bilo mobitela da opale 30-ak selfija uz hashtagove #mounteverest, #topoftheworld, #climbingreallyhigh, #freezingcold – danas Grubnić to riješi za 5 minuta), i premda je Tenzing kasnije u svojoj autobiografiji naveo kako je tražio Hillaryja da mu dâ kameru kako bi ga slikao, ovaj je to odbio (vjerojatno iz straha da ovaj nešto ne sprčka i tako uništi i prethodne fotografije). Tu su neki odmah vidjeli zavjeru da je zapravo Tenzing bio prvi čovjek na vrhu, ali kako nije bio bijelac onda su ga izgurali. No Tenzing u svojoj autobiografiji kaže kako je doista Hillary prvi stao na vrh, dok je Hillary pak kasnije tvrdio da je to bio zajednički čin. Osim Tenzinga na vrhu, Hillary je slikao i kadar nizbrdo, kao dokaz da su doista bili na vrhu, a ne da Tenzing stoji na nekoj hrpi leda. Na vrhu su obojica ostavila svojevrsne prinose – Tenzing čokoladice, a Hillary križ koji mu je dao Hunt. Prilikom spuštanja su ustanovili da im je snijeg zameo tragove, tako da se nisu mogli osloniti na njih prilikom orijentacije. Prva osoba koju su susreli bio je George Lowe, koji je ipak bio s Hillaryjem u visinskom logoru, a koji im je požurio ususret s toplom juhom. Hillary je prokomentirao izvršeni pothvat s tipično novozelandskim „Well, George, we knocked the bastard off!“ Vijest se proširila svijetom, a Britanci su ju saznali 2. lipnja, na dan krunidbe kraljice Elizabete, te joj je to došlo kao svojevrsni poklon.
Nakon osvajanja Everesta Hillary je osvojio još 10 drugih himalajskih vrhova, a 1958. je osvojio i Južni pol kao član Transantarktičke ekspedicije Commonwealtha – njegova novozelandska jedinica bila je prva koja je na Južni pol stigla kopnom nakon Roberta Scotta 1912., te prva koja je pritom koristila motorna vozila. 1977. bio je vođa ekspedicije „Od mora do neba“, plovidbe Gangesom u mlaznim čamcima od ušća do izvora. 1985. Hillary i Neil Armstrong doletjeli su malim dvomotorcem na Sjeverni pol, čime je Hillary postao prvom osobom koja je bila na oba pola i Mount Everestu. U dva je navrata izbjegao smrt u avionskoj nesreći: 1960. je zakasnio na TWA-ov let koji se iznad New Yorka sudario s United Airlinesovim DC-8, a 28. studenog 1979. trebao je biti komentator na zlosretnom letu 901 New Zealand Airlinesa, koji se zabio u Mount Erebus, no zbog obaveza u SAD-u morao je odustati. Zamijenio ga je bliski prijatelj Peter Mulgrew, čijom se udovicom Hillary kasnije oženio (zanimljivo, prva Hillaryjeva žena i kćer su također poginule u zrakoplovnoj nesreći). U kasnijim godinama Hillary je bio istaknuti kritičar sve veće komercijalizacije uspona na Everest, kao i orijentiranosti na cilj pod svaku cijenu, čak i ako pritom dolazi do smrtnih slučajeva (posebno je bio zgrožen slučajem Davida Sharpa, britanskog alpinista koji je poginuo prilikom solo pokušaja osvajanja Everesta, da bi pored njega prošlo nekoliko drugih ekspedicija ne pokušavši mu pomoći). Hillary je bio i politički angažiran, a od 1985. do 1989. obavljao je dužnost novozelandskog veleposlanika u Indiji. 1992. postao je prvom živom osobom čiji se lik pojavio na novozelandskoj novčanici, a iako su isprva na naličje željeli staviti Mount Everest, Hillary je tražio da to bude Aoraki. Od svoga uspona na Everest pa do smrti Hillary je vodio zakladu za pomoć Šerpama, zahvaljujući kojoj su u tom udaljenom kutku Nepala izgrađene mnoge škole i bolnice.
11. siječnja 2008. Edmund Hillary umro je u bolnici u Aucklandu od zatajenja srca, u dobi od 88 godina. Zastave na vladinim zgradama na Novom Zelandu i u Scottovoj bazi na Antarktici spuštene su na pola koplja, a Zelena stranka predložila je čak da se Hillaryjev rođendan 20. srpnja (ili njemu najbliži ponedjeljak – ipak je ovo Novi Zeland :D ) proglasi državnim praznikom. Bilo je ideja i da se Mount Ollivier, prvi vrh koji je ispenjao, preimenuje u Mount Hillary, ali je to odbačeno. Unatoč tomu, njegovim su imenom nazvane brojne škole, nekoliko planinarskih domova i staza, a aerodrom u nepalskoj Lukli, službeno proglašen najopasnijim na svijetu, preimenovan je u Tenzing-Hillaryjev aerodrom. Hillaryjevo je tijelo kremirano, a jedan je dio pepela rasut u zaljev Hauraki, dok je ostatak poslan u jedan samostan u Nepalu, ispod Everesta.
A nakon snježnih vrhunaca Himalaja treba se spustiti u tropske džungle Tajlanda, zemlje u kojoj sam zbog njenog nezgodnog oblika proveo manje vremena nego što sam namjeravao, samo dva tjedna, i to uglavnom orbitirajući oko Bangkoka, koji mi se kao grad iznimno dopao. Vjerojatno zato što sam izbjegao negativne strane njegovog noćnog života. Budući da čak i letim preko njega doma, Bangkok je grad koji ću na ovom putu najviše puta obići, iako ovoga puta neću moći iz tranzitne zone. Život u sjeni Bhumibola Aduljadedža pamtim kao ugodnu dionicu puta – napokon sam popravio fotić, vidio most na rijeci Kwai, zgranuo se time na što liči Pattaja, obijao pragove hramova Bangkoka i Ajutthaje, izbjegavao preljute karije, probao gusjenice dudovog svilca… Doista, u budućnosti definitivno još jednom planiram u Indokinu, i tada bih malo bolje pokrio druge predjele Tajlanda uz naravno Laos, za koji su mi svi rekli da im je najljepša zemlja Indokine. Ja sam ga propustio, pa se moram krpati s Vijetnamom. :D U Tajlandu sam se ujedno riješio nelatiničnih pisama za ostatak puta, barem što se tiče službenih jezika (bilo ih je još u susretima sa sundanskim, javanskim i balijskim, kao i u Singapuru). No u cijeloj je Indokini postojao taj jaz između mene, turista, i njih, lokalaca, i to mi se čini propustom. Želio sam čuti kako razmišlja i diše pravi Tajlanđanin (Kambodžanac, Vijetnamac…). I eto mi još jednog razloga da se vratim. A dotada…
Khop khun khrap Prathet Thai!
Post je objavljen 11.02.2016. u 02:53 sati.