Marketing
Sovereign Hill
Počeci mi se motaju po glavi.
Početak posta, recimo.
Kao u - … na sat i pol ugodne vožnje prema sjeverozapadu od Melbournea, stižemo do Ballarata, uspavanog gradića na rubu monotonih prostranstava prema sjeveru. Kao takav, poput Kladnja ili Ozlja, ne bi plijenio pažnju ničim, da ulaznicom od 250 kuna nisi platio ulaz u očuvan gradić iz doba australske zlatne groznice, oko 1800ih. Sa svakim novim prizorom, približavaš se veličini graditelja zemlje, težini njihovog života; topi se početna arogancija nad tamo - nekom - kulisom kvazipovijesne koketerije.
…
… ili, drukčiji početak posta…
Dan je vruć, zrak je prašnjav, i taman dok ti se u glavi artikulira spomen mirisa konja, ugaziš u konjsko govno, koje se bešavno nadoveže na prethodnu misao o apsurdu dolaska iz zemlje, koju ljudi napuštaju, u zemlju, koja može birati, kome će odobriti trajno useljenje…
I onda tako šetaš prašnjavim putevima između drvenih zgrada, ljevaonice, kovačnice, crkve, vatrogasne postaje, teatra, bara, i oporim smješkom Balkanca ispratiš vlastitu konstataciju, kako niti jedan natpis ne ukazuje na konzultante, posrednike, preprodavače, maglotjere. Dapače, čista manuala; stopedeset tisuća dolara vrijedi odljevak zlata, kojeg upravo vidiš uz znoj na čelu ljevača (makar samo prikazno); u radionicama miris vrućih strojeva, ulja, metala, kože.
…
… ili započeti post nekako ovako…
Možda me načela monotonija krajolika.
Malo kao kad prođe prva zaljubljenost, pa cura i dalje ima super sise, ali znaš da ih ima, i stalno ih ima, i tu su, i okej.
Prvi put bilo je drukčije; sve fascinantno, svaki miris, svako svjetlo, svaki zvuk.
Sad … Sad pomalo znaš što je super, što je stalno, što je okej, i više ne počinješ svaku misao sa čvorom riječi o želji da se doseliš. Jer, ekstaza je prošla, a puka želja postaje konkretna, ozbiljna namjera. I kreće ono vaganje; što dobivaš, što gubiš; je li grč u želucu samo dobar znak velike odluke, ili ipak dobar znak naivne procjene …
... put se nastavlja ...
Post je objavljen 02.02.2016. u 13:43 sati.