Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bromberg

Marketing

Dva mala prijatelja

Bilo je to jednog ljeta prije skoro petnaestak godina. U nekoj ubitačnoj selendri u Alpama održavao se ljetni kamp u kojem su djeca vježbala razne sportske i ine vještine, a nekim spletom okolnosti za poduku u jednoj od tih vještina (više "inoj" nego "sportskoj") angažirali su i mene. A da ipak budem korektan prema mjestu radnje: "ubitačnom selendrom" nazivam ga prvenstveno zato što sam se u njemu poprilično napatio; biti po cijeli dan tata i mama povelikoj grupi dečice ne spada u moje izrazitije talente. No objektivno gledano to selo nalazilo se usred predivnog krajolika i bilo je perfektno zriktano.

Ti kampovi se - nikad nisam mogao pobjeći od tog dojma - organiziraju najviše zato jer postoji velik broj roditelja koji se za relativno male pare žele na tjedan ili dva otarasiti svojih klinaca. Bio sam nadležan za desetero djece. Do danas sam ih manje-više sve pozaboravljao.

Osim dva dječaka.

Bili su nerazdvojni njih dvojica. Zvali su se Manfred i Herbert, i sjećam se da je jednom bilo osam godina a drugom sedam, ali sad više nisam siguran kojem koliko. Oba su bila vrlo bistra, prepuna još neubijene dječje kreativnosti (sklona i ponekoj duhovitoj psini!), i znao sam da bi mogli napraviti odlične stvari u onome čemu sam ih tamo podučavao, ako bi se time nastavili ozbiljnije baviti. Međutim, bio sam poprilično siguran da to ni kod jednog neće biti slučaj. "Možda i bolje", mislio sam (i tada a i danas).

Moja jedina zabava u tih desetak dana bila je krigla piva na koju sam se, nakon što bi svi klinci po svojim sobama "zaspali" (ali znao sam da čim odem naravno počinje tulum!), spuštao u jedan veliki šator za narodno veselje u centru mjestašca, u kojem bi obično bend svirao onu alpsku jodlersku muziku. Pivo sam uglavnom ispijao sam, ali kadšto bih se našao u društvu ponekog od ostalih voditelja ili trenera iz kampa. Velika većina njih dolazila je iz nekog od tri veća gradića u tom kraju.

I velika većina bila mi je užasno dosadna. Pretpostavljam i ja njima.

Ali jedan tip bio mi je odličan. Zvao se Uwe, puno je pričao i puno pio. Imao je žive vatrene oči i gejzir ideja u glavi. Ostali smo kasnije još dosta godina u kontaktu, koji je ipak naposlijetku izblijedio.

Posljednju večer Uwe me pozvao na pivo. Pridružio nam se i glavni organizator kampa, jedan vrlo fini stariji gospodin. Sjećam se da sam bio vrlo raspoložen, jer se mojim mukama sasvim približio kraj - rano idućeg jutra hvatao sam vlak koji će me odvesti kući a još dan poslije čekao me konačno i odlazak na more.

Pričali smo o svemu i svačemu nas trojica, pitali su me i o mojoj grupi, pa sam ja između gutljaja izvrsnog piva naširoko mljeo i pripovijedao, a najviše naravno o Manfredu i Herbertu koji su me oduševljavali.

Međutim, iako već dobrano pripit, primijetio sam jednu sjenu na licu gospona organizatora dok me slušao kako hvalim ta dva klipana. Ispostavilo se da je on puno znao o tim dječacima. Njegova saznanja iskristalizirala su se sljedećih minuta u sumorno proročanstvo....

Dečki su naime dolazili iz obitelji toliko različitih da je veću suprotnost jedva moguće zamisliti. Mali Manfred bio je sin nekog u tom kraju čuvenog liječnika (zubara? kirurga?, ne sjećam se više) i neke umjetnice (ni za nju više nisam ziher je li bila glazbenica ili možda slikarica). A mali Herbert dolazio je iz krajnje problematične obitelji. Roditelji su bili razvedeni ali je otac - žešći psihopat - svako malo navraćao i maltretirao obitelj, najčešće nacvrcan. Ta priča međutim ipak nije bila sasvim jednodimenzionalna i crno-bijela, ali sad sam već zaboravio detalje. Uglavnom, Herbertov boravak u kampu platio je iz svog džepa gospon organizator, inače mali ne bi mogao doći.

Sjećam se da smo na kraju večeri, na samom fajruntu, već pijani odlučili još popiti i "za Manfredovu i Herbertovu budućnost". Posebno Herbertovu.

Prošlo je otada desetljeće i pol. A ja sam nedavno saznao svašta-nešto o akterima ove priče.

Gospon organizator je prije dvije godine umro.

Mali Manfred je sad vrhunski bečki student, velika nada u nekoj prirodnoj znanosti, a bavi se i glazbom, i to kažu odlično.

Ja sam manje-više propao.

Moj frend Uwe imao je svakojakih nedaća. Prvo je odstranjen iz Sportvereina u kojem je bio trener jer je, pričalo se, bio upleten u malverzacije s nekom lovom od koje je izgleda neki znatan dio potrošen na način koji se s ciljevima sportskog društva može povezati samo u najkreativnijoj mašti... Iako je Uwe uspio izbjeći sudski progon, moralnim vertikalama iz Sportvereina više nije smio na oči pa je izbačen.
Ubrzo nakon toga napustila ga je i supruga jer se nepobitno uvjerila kako ju je dugo varao sa ženom nekog gastarbajtera. A ni (navodne) prijetnje rečenog prevarenog gospodina nisu nimalo olakšavale situaciju....Uwe je čak na nekoliko godina promijenio prebivalište, ali se nedavno ipak vratio u rodni gradić.

Baš nekako u to vrijeme iz obližnjeg zatvora na uvjetnu slobodu pušten je mladi delinkvent Herbert. Bio je, priča se, upao u neko loše društvo, bilo je tu svega pa i pljački. A k tome se bio navukao i na drogu, pa se - vjerojatno povezano s time - događalo i da fizički napadne majku. Iako je nakon odležanog dijela kazne uvjetno pušten, posla za njega - koji više nikad neće moći priložiti potvrdu o nekažnjavanju - u njegovom mjestu nije bilo. Ni moralne vertikale iz sportskog društva - čiji je godinama bio član i to jedan od najdarovitijih - za takvu osobu nisu htjele ni čuti, a kamo li mu dati kakav makar najlošije plaćeni honorarni poslić.

Zadnja vijest: prevarant Uwe, prepun ideja kao i uvijek, pokrenuo je svoj valjda već dvadesetpeti biznis! Izgleda nešto sa selidbama, odvozom velikog otpada i još nekim vrstama transporta. Navodno mu je dobro krenulo, u tom kraju nedostajalo je takvih usluga. Ima u firmi sve više zaposlenih. Nisu svi ti radnici naravno jednako dobri. Priča se da je jedan od njih katastrofalno nepouzdan, da se događa čak i da se bez objašnjenja jednostavno ne pojavi na poslu. Iako mu je taj mali čisti gubitak, prevarant Uwe, čini se, zasad ne pomišlja da ga otpusti.

Pišem ovo u birtiji, i u flaši je, kako vidim, preostao još samo jedan zadnji gutljaj piva. Ajd' baš da ga strusim za njih trojicu. Za znanstvenika Manfreda u Beču, za prevaranta Uwea u alpskoj pripizdini, i za njegovog najlošijeg radnika.
I ajd' još i za dušu starog gospona organizatora, gore negdje u ozonskim rupama. Živjeli.

Post je objavljen 01.02.2016. u 13:06 sati.