Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nikefuriosa

Marketing

malo onako



Jednom mi je rekla da je bila toliko tužna i da joj je trebao neki odmak od svega pa je išla čitati moje stare postove na blogu, jedan za drugim, dok nije prošao cijeli dan, od jutra do večer i da joj je to tada trebalo jer je našla utjehu u tim pričicama.
Taj komentar, neočekivan, od nje potpuno nezainteresirane za sve osim za sebe i par ljudi njoj bliskih, totalno me iznenadio i bila sam baš sretna, na moment sam imala osjećaj da sam napravila stvarno nešto korisno, nešto što je doprlo do nekoga, bez imalo truda da na bilo koji način i bilo gdje prezentiram te svoje priče. Naprotiv, malo tko zna da volim pisati priče ili crtice iz života (koje bih, da smijem, pisala i puno češće, ali zbog posla to nije opcija), dapače, skrivam tu svoju strast i bježim na Furiosu, na žalost prerijetko, kao u neku svoju oazu.
I ja čitam svoje prijašnje priče i čudim se sama sebi kako sam bila pametna na momente i pitam se jel' moguće da sam to stvarno ja napisala.
OK, imala sam puno više vremena za pisanje, promišljanje i razmišljanje. razmišljam i sada, još i više, ali koncentriranije na točno određene stvari, ne propitkujem se toliko o smislu života i to ne jer ne želim, samo ne stignem.
Spavam puno, puno manje.. toliko malo da samo čekam da se skljokam jednog dana, 5-6- sati (osim vikendima) je premalo i prijete mi svi da će mi se to obiti o glavu kad-tad, a i sama sam toga svjesna.
Na primjer, danas je petak i planirala sam leći nakon što sam se vatila s posla i nakon što me D. odveo iza kantuna na rižot od vrganja.
Legla sam, ali nisam mogla niti ležati i čitati časopis. Puna adrenalina, kao da iza mene nije tjedan pun nesanice, 10 ak sati vožnje i puno rada.
Palo mi je na pamet da idem sad to napisati, kad stavim na virtualni papir, možda će izgledati drukčije, možda ću problem konkretizirati i nekako ga osvijestiti i možda će se sam početi rješavati.
Kad god da legnem, prije ponoći teško zaspem.
I koncentracija na sve, osim na posao (a i to nekad kiksam) labavi. Prije sam satima mogla čitati časopise i relaksirati se, a sada mi to ne uspijeva.
(Sreća u nesreći da mi je posao ful zanimljiv i jako ga volim pa mi je lakše, ALI.. ne stignem kuhati, peći kolače, čitati neku drugu materiju, družiti se, ići na pilates.. pisati..bojati bojanke za odrasle koje sam si kupila skupa s fancy bojicama.. )
U dvije minute koje sam danas uhvatila letimično sam pročitala mali dio Massimovog intervjua i uhvatila dio koji me zaokupio – kaže, Stranca u noći ne može izvesti onako kako ga je izveo s 20, a ne želi mijenjati intonaciju jer onda to ne bi bilo to. I hoće kako treba, što sličnije onome kako je to prije (mogao) otpjevati. Biti pošten prema onima koji dođu na koncert. Iako stvarno sumnjam da bi ga itko od nas prozvao nepoštenim jer je promijenio tonalitet, ja ga kužim u potpunosti.
Kad bih mogla biti još bolja u svemu, to bih rado bila.
Koliko god da sam radnik udarnik, jednako toliko sam svjesna svoje lijenosti i činjenice da bih joj se lako mogla prepustiti pa se maltretiram i kad bih trebala i kad ne bih trebala (više ovo drugo) jer se bojim da bi se u dokolici, ako bih joj se prepustila na koji moment, mogla i utopiti i nikad više ne izvući. Dokolica bi me progutala poput živog pijeska. I zato se odmalena kontroliram. Zanimljivo, nikad mi nitko nije ukazivao da bih to trebala, nitko mi nije prigovarao, ja sam tako od 1.osnovne pa do kraja faksa – sama sebe kontrolirala i ispilavala.
Sve je u glavi. Bar to sam uvijek znala. Samo da mi malo bolje radi „mind control“ pa bih kvalitetnije živjela. Nedvojbeno je.
I sigurno se nikad neću prestati truditi dovesti u red.
Onaj feeling kad znaš da si ful jak, ali i ful slab.
I ovo prvo samo mrvicu treba prevagnuti.

Na putu k tome.


Post je objavljen 29.01.2016. u 21:41 sati.