Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/panonija

Marketing

Narodni heroj Ljiljan Vidić - osmrtnica Hrvatske


Očekivao sam malo više komedije, kada ono, dobio sam tešku satiru. Film koji je toliko inteligentan da je pretjerao u inteligenciji (zapravo je rađen za filmofile), ali ipak je sjajno odrađen. Ostaje jedna duboka žalost i jedna duboka zgađenost svime i današnjom Hrvatskom. Jer ovo nije film o Drugome svjetskom ratu, nego je film o današnjoj Hrvatskoj, koji se ipak doduše razračunava s ustaškom kulturom i partizanskim poštenjem i povjesnicom kao nitko do sada.

Ivan-Goran Vitez i Zoran Lazić posljednja su djeca Ante Starčevića. Nisu ni svjesni, ali stvorili su djelo koje korespondira s pravaškom kritikom hrvatskog društva iz druge polovice 19. stoljeća. To zaista treba plašiti više od ičega. U 150 godina Hrvatska se nije pomaknula ni milimetra. Treba vrištati od jada zbog te činjenice.

U flimu, hrvatsko selo je zlo i glupo, a grad je udubljen u jeftine strasti kao što je bilo za Ivice Kičmanovića. Hrvatski Srbi i dalje žele biti Šumadijci, dok ljude generalno boli briga za išta, osim da nešto pojebu. Nije mi bilo bistro zašto je ljevica napala tako film, ali nijedan hrvatski film nije takvu kritiku lezbogay pokreta izveo kao ovaj film, a svi lijevi novinari uglavnom ljube isti spol (nije kleveta, nego je tako), pogotovo filmski kritičari, pa onda je normalno zašto su planuli na film.

Nema nevinih. Osim možda glavnih likova koji su opsjednuti seksom. Zapravo, nema lika koji nije opsjednut seksom kako stvarno Hrvati jesu. Ali, samo verbalno, nitko tu ne jebe. Samo lik Slavice Knežević biva jeban, jer je to posao. Ali svi ostali su u nejebici.

Filmski gledano, ima nekoliko genijalnih rola. Prednjači Dražen Čuček kao Pavelić, Despotov Tito je monstruozan lik, nikada nisam vidio Despota da tako lagano glumi, Stjepan Perić je maestralan, dok je Stojan Matavulj poslovično lud (lik koji je opsjednut ubijanjem, kao i svi partizanski likovi), a Živko Anočić je nevjerojatno uvjerljiv. Dražen Kuhn kao Hitler razigran je kao malo dijete.

Kristijan Jaić se našao zapravo u nezahvalnoj roli glavnoga lika koji je čisti Alan Ford u partizanima, ali dobro se nosi s njom. Ljubiša Savanović iz RS-a zapravo glumi djeda svoga lika iz Šume summarum (ne biste ga htjeli sresti po noći), Ivan Đuričić je sasvim okej. Partizani su pokazani kao spoj dokone bogataške djece iz Zagreba i seoskih sadista. Ustaše zanima samo ubijanje.

Ženskih likova je malo, Tena Jeić Gajski sjaji na filmskom platnu, jednostavno je prelijepa, opasna i preženstvena. Moćan lik. Hana Hegedušić i Anja Šovagović-Despot isto sjaje na filmskom platnu. Lik Jadranke Matković koji komentira da je Radić živ da ničega ovoga ne bi bilo, zapravo utjelovljuje taj naš nesretni odnos spram prošlosti.

Od glumaca treba spomenuti još dvije legende glumišta, pokojnog Zvonimira Zoričića, te Zdenka Jelčića bez kojeg je nemoguće snimiti partizanski film. Da se razumijemo, hrpa onih koje nisam spomenuo, dobro rade posao.

Partizanska kinematografija je bila smeće (osim Vrdoljakova dva temeljna klasika, "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor", spadaju u vrh svjetskog ratnoga filma) i to se vidi u ovome filmu. Dovoljno je vidjeti scenu koja podjebava "Otpisane". I tu, u filmu se ne zna tko je opasniji, ustaše koje fingiraju visoku kulturu, a ne znaju čitati, ili partizani koji pričaju o slobodi, a ubijaju sve što se kreće, od četnika do ustaša, pa preko novinara i svećenika.

Ovo je vrlo vjerojatno jedini film koji otvoreno govori o bijedi i beznađu u kojoj se Hrvatska danas našla. Gledajući Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića kako se svađaju ovih dana, moram reći da je ovaj film svojevrsna osmrtnica Hrvatske. Jer tko bi normalan htio živjeti u ovakvoj zemlji?

Ovo je bio 870. post

Pero Panonski





Post je objavljen 27.01.2016. u 17:37 sati.