Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/bujscinskiglas

Marketing

Silovanje prazničnog ugođaja


Svake godine ista pjesma, prije novogodišnji programi, a danas „umagični blagdani“. Samo se brojevi godina mijenjaju. Ista euforija praznikovanja, ista bijeda organizacije, isto iracionalno slavlje, što korijene vuče iz pradavnih vremena, uz obvezatno klanje golemog stada stoke, jata peradi kao u davna vremena, u čast nekog izmišljenog Uzvišenog. Samo je jednom Nova godina, uzvikuju blesavci, a manje blesavi odgovaraju samo je jednom bilo koji dan u godini. Nazdravljamo nečemu o čemu ne znamo ništa, a za takvo slavlje shodno svom poimanju slavlja daju svoj doprinos i gradski oci organizirajući „umagične“ blagdane.
Pričamo o ovoj novogodišnjoj umaškoj narodnoj atmosferi, što porezni obveznici uredno plaćaju, a gradski oci, uz blagoslov nekakvih „Manegera“ i njima sličnim nazovi kulturni radnici podastiru puku mitologiju praznikovanja.
Kada se omamljeni uživalac ovog mitologijskog praznikovanja u potrazi za svečanom atmosferom pokuša uklopiti u mitologijski štimung i najpomamniji euforičar padne na, blago rečeno, guzicu. Dočekuju ga siromašno i neinventivno okićene ulice i iste svjetlucave kruške i jabuke, zvjezdice obješene uz kandelabre kao na davno napuštenoj seoskoj zabavi. O izlozima da i ne govorim; mračni i neinventivni kao da oslikavaju svu našu gospodarsku nemoć.
Vratimo se na našu priču, priču o Umagu. Svečani štimung započinje već početkom mjeseca prosinca, nazovi sajmom. Provincijski duh našeg grada negdje je vidio novogodišnji sajam pa i on odluči organizirati ovu manifestaciju. Vrijedni ljudi postaviše svoje štandove, izložiše med, ljekovite trave, drangulije i slično. Započeše kuhati vino, a kupus i kobasice zamirišu ulicama. Zamirišu ulice, ali za koga? Tu i tamo nađe se pred ponekim štandom pokoji pojedinac ili ne daj bože, njih nekolicina, onako da nešto s nogu zagrizu, popiju, izmjene nekoliko misli. Molećivi ih pogled prodavača potom natjera na još jednu rundu. A loša i nemušta muzika što trešti s prastarog zvučnika samo upotpunjuje ovo bezvezno razveseljavanje građana. A tko da i navrati na ovaj stidljivi siromašni provincijski ugođaj.
Moj grad ipak je poseban. Iako vjetar često ne puše u ovo doba godine zrakom provijava i leti moto: ljudi nemaju novaca dok će neki reći: „Znaš kriza je“, dok vuku prepuna kolica iz shopping centra. A što ćemo mi tamo ionako nema što da se vidi! Ma, mi ionako odlazimo do Slovenije, Trsta, Beča. Spustit će zastore svojih stanova, ugasiti svijetla, dajući na znanje da su Oni daleko, negdje u Trstu i Beču, a „čumurde“ pod debelom dekom u svojem gnijezdu.
Gdje je zapravo duša ovih štandova, duša ili priča koja će izvući naše građane iz kućnih mantila i papuča da posjete štandove. A nisu svjesni da provincijski duh na poznaje dušu, jer duša je njegov smrtni neprijatelj. A kako utkati dušu i privući posjetitelje u grad nad kojim se stil pasivnosti i lagodnosti provincijalizma poput padske magle nadvio godinama ranije. Odgovor se na može potražiti u onim gore spomenutim manegerima ili nazovi kulturnim radnicima s početka teksta. Oni su proizvod provincijskog duha, njihov stil života utkan je u ovaj duh. To je takav duh i kada šapće i kada je glasan, kada radi ili spava uvijek isto govori, ništa nije vrijedno osim vlastitog Ja. U takvom prostoru razvija se hijerarhija posebnih moralnih pa čak i umjetničkih kriterija, jer je ovom duhu vanjski svijet samo važan u mjeri u kojem se mogu pronaći potvrde za svoja uvjerenja, a uvijek po mogućnosti one koje će nanijeti štetu drugima u unutrašnjem svijetu. Provincijski duh hrani se lijenošću i neznanjem. Svagdje tamo gdje je imalo intelektualnog napora, malo radoznalosti i pomalo znanja, tamo gdje ima vremena za kombiniranje, iako od nečega i nešto nestane sasvim je vjerojatno da se nešto može izmisliti. A svaka takva individua smrtni je neprijatelj provincijskog duha. Stoga, kada i ovakav pojedinac želi utkati nešto u dušu, u duh provincijalizma, postane nepoželjan pa čak i smrtni neprijatelj. Ne želi ga se niti saslušati. Sve su to tričarije jer dirati u njihov svijet je dirati u njihov provincijski duh.
Ovako nema smisla slaviti. Ako se ne zna bolje ili ako se ne može, onda ne valja ni ovako.


Post je objavljen 25.01.2016. u 19:21 sati.