Marketing
Sent: Saturday, January 23, 2016 1:42 PM
To: luka.rada@isusovci.hr
Hvaljen Isus i Marija! Poštovani pater Luka, šaljem vam ovaj email jer mi je potreban savjet i smatram da ste Vi najbolji da mi pomognete. Naime, ja sam odgajana u katoličkoj obitelji, obitelji u kojoj vjera puno znači, u obitelji kojoj je Bog i Njegova ljubav na prvom mjestu. Već od malih nogu pohađam župni vjeronauk, idem na Sv. misu itd. Bog mi je oduvijek puno značio, ali nekako kada sam ušla u period puberteta nisam bila potpuno predana Njemu, imala sam nedoumica i jednostavno sam se ponekad udaljavala od Njega, jer sam mislila da nisam dostojna Njegove ljubavi. Imam 17 godina, a svoje djetinjstvo, svoje odrastanje sam provela ovijena obiteljskim problemima. Imam 3 brata i 3 sestre, ali nažalost moja dva brata su zbog okruženja u kojem živimo upali u probleme s drogom, pljačkanjem, zatvorom itd. Sva ta događanja su utjecala na mene, posebno jer sam tada ulazila u doba adolescencije. S vremenom sam postala jako depresivna, dosta puta nisam htjela ni živjeti više jer kada živite u takvoj obitelji, vaši prijatelji, kolege iz razreda to saznaju i počnu vas osuđivati na temelju grijeha vaše obitelji. Od depresije i napada tjeskobe sam patila od svoje 13 godine i još se borim s tim, ponekad me i sad uhvati ta samoća. U posljednih pola godine sam se intezivno počela moliti, ići na sv. mise za mlade, na susrete za mlade itd. Počela sam se osjećati bolje, ispunjenije, počela sam osjećati onu istinsku sreću. Predala sam svoje život, svoje probleme dragom Bogu, počela sam mu se povjeravati i na taj način sam se počela osjećati slobodnije. No, problem koji mene tišti je taj što sam počela tada shvaćati da moji prijatelji, ljudi s kojima sam se družila i provodila vrijeme, nisu dobri za mene. Shvatila sam da toliko ne mare za mene, uvijek me nekako pokušavaju navući na alkohol, izlaske vani... A ja nisam osoba za takve stvari. Ja volim umjetnost, knjige, pisanje, i stvari slične tome. Uvijek sam mislila da kada bi me zadirkivali oko tih stvari da to rade iz dragosti, ljubavi. Ali, shvatila sam da tu nije bilo nikakve ljubavi, već puko ruganje. I tako sam se pomalo počela udaljavati od tih ljudi, ljudi koje sam smatrala „prijateljima“. I sada sam ostala sama. Iskreno, nemam ni jednog prijatelja. Nemam nikoga s kime bih mogla provoditi vrijeme, nekoga tko voli stvari slične onom što ja volim. Nekoga kome je vjera i Bog važan. Na stranu stavimo obitelj, znam da imam seste i braću, ali to ponekad nije dovoljno. Jednostavno je potreban netko izvan moje obitelji tko će me voljeti, kome ću moći povjeriti svoje probleme i patnje. Ja još nosim tragove tjeskobe u sebi, anksioznosti. Ja vidim toliko mladih po katoličkim susretima za koje znam da su divne osobe, za koje znam da bi se slagali i da vole stvari koje i ja volim. Ali problem je taj što me moja tjeskoba sprečava da im priđem, da se upoznam s njima. Jednostavno se bojim. I to je ono za što tražim vašu pomoć, vaš savjet. Kako im prići, kako skupiti snage i rješiti se tog osjećaja? Jer osjećam da mi taj strah ne dopušta da živim, osjećam da trošim svoj život, svoju mladost. Kako se riješiti glasa u glavi koji mi govori da će me osuđivati, da će me gledati ispod oka? Kako se riješiti straha. Hvala Vam unaprijed, vaša sestra u Gospodinu. Srdačan pozdrav iz Splita. J
From: luka.rada@isusovci.hr
Sent: Sunday, January 24, 2016 9:13 AM
Ha, lipa moja sad sam drugi đir. Ne mogu se toliko baviti problemima koji mladi prolaze, trebam mislit na zdravstvene tegobe. Ali eto u tom sam koliko mogu. Pa ću tvoj e-mail staviti (anonimno!) na www.paterluka.blog.hr. Vjerujem da će se naći neki komentar. Od srca p. Luka
Post je objavljen 24.01.2016. u 10:59 sati.