Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/vjeraufanjeiljubav

Marketing

evangelizacija

Ime mi je Antun, rođen sam 1989. u slavonskom selu Cerna kraj Županje. Iz obitelji sam koju čini petero djece. Otkada znam za sebe bili smo siromašni. Svi smo rođeni u vrlo kratkom razmaku (prosječno godina i pol između svakog djeteta) i tijekom djetinjstva nikada nisam iskusio pojam „luksuza“. Luksuz bi bio primjerice, otići u trgovinu i kupiti markirane hlače ili pak, imati na prvoj pričesti odijelo koje nije posuđeno.

Nekako se dijete već pomiri s činjenicom da je bespomoćno te sam iz tog razloga čvrsto prionuo vjeri. Išao sam na misu svaki dan, ministrirao i redovito molio. Bio sam najbolji učenik u razredu, a moja braća i sestre redovito su bili uzorni učenici s odličnim ocjenama. Tko bi sa strane promatrao moju obitelj sažalijevao bi nas jer smo siromašni, ali bi zavidio skladu koji je vladao između nas.

Roditelji gotovo da i nisu imali problema s nama, ali zato jesu sa svim ostalim stvarima oko nas. Kad sam bio treći razred osnovne škole otac je ostao bez posla. Od tada pa sve do pred kraj mog srednjoškolskog obrazovanja živjeli smo od socijalne pomoći. Kako biste lakše shvatili u kakvom smo siromaštvu živjeli, pokušajte zamisliti situaciju u kojoj su naši troškovi veći od 4000 kn, a primanja su nam iznosila svega 2500 kn. Ne trebate biti matematičar kako biste shvatili da vam ne preostaje novac za sve i zbog toga smo ovisili o tome da nam se neprestano pomaže.

I tu na scenu stupaju dobri ljudi oko nas i Crkva. Gospođa i gospodin Arlović, vlasnici mlina u Cerni, svako su nam jutro davali 10 kifli. Općina Cerna svako nam je jutro darivala dva kilograma kruha i dvije litre mlijeka. Mamina su braća svakoga mjeseca donosila krumpir, brašno, ulje i meso. Susjedi su nam često davali povrća i ostalih potrepština.

Svećenik Ilija, tadašnji župnik, davao nam je pomoć u obliku hrane i novca. Jedna je časna sestra često molila za ljude oko sebe pa bi joj u znak zahvalnosti ljudi donosili novac, koji bi ona redovito slala mojoj mami kako bi nam kupila odjeću i ostale potrepštine. Druga časna sestra svaka bi nam tri mjeseca, nakon što se skupi pomoć u škrabici na kojoj piše „Kruh sv. Ante“, slala novac i od toga smo najčešće kupovali stvari za školu i rješavali dugove. Treća je časna redovito prikupljala novac tijekom godine, te bi svake jeseni kupila svinju koju bi mamina braća pripremila za nas.

Uz to, često je mama odlazila kod nje kada bi nam nešto iskrsnulo, primjerice da moramo nešto platiti u školi pa bi sestra skupila posljednje novce iz onih ostalih škrabica u Crkvi u koje ljudi ubacuju za pomoć siromašnima. Kasnije sam tek saznao kako je i majka mojeg cimera Gorana, redovito ubacivala novac u te škrabice i ne sluteći da pomaže dečku koji će tek godinama poslije postati cimer i vjenčani kum njezinu sinu.

Zatim, ogroman broj ljudi posuđivao bi nam novac kada bi mama trebala za nešto, a nakon toga su godinama znali čekati, ne vršeći pritisak na mamu zbog toga što su znali da ih ona neće prevariti.

I tako je taj lanac ljudi bio tako dugačak da smo mi kao djeca mogli nesmetano rasti u okruženju u kojem je ipak, uvijek bilo dovoljno toga za izdržati dan i čekati neko bolje vrijeme…

Polako je prolazilo vrijeme, završio sam Gimnaziju u Županji s odličnim uspjehom te sam bez prijemnog ispita upisao fakultet i otišao u Osijek studirati matematiku.

Uvijek sam volio matematiku i tijekom studija stvari su polako počele dolaziti na svoje.

Na početku druge godine faksa počeo sam davati instrukcije za novac. Radio sam u stanu te sam se nakon dvije godine zaposlio u firmi koja se profesionalno bavila istim.

Odmah po dolasku na fakultet počeo sam hodati s jednom djevojkom, a život je postepeno poprimao izgled baš onakav kakvim sam ga uvijek zamišljao: radim, imam novaca, dobro se odijevam, izlazim, imam curu, a ljudi oko mene vole me i trebaju! Postajao sam popularan…
Izlasci svakog četvrtka i subote, puno novca, putovanja, te je polako onaj bezazleni dječak, koji se svakog dana molio, postajao muškarac koji je sve manje mario za Boga u svojemu životu.

Ubrzo sam završio sve ispite i upisao apsolventsku godinu kako bih i dalje imao studentska prava da se mogu još godinu dana zafrkavati. Sve je u životu postalo savršeno! Prvi put u životu nisam više morao učiti. Radio sam, izlazio, zezao se i dogodio se trenutak kada sam se osvrnuo na tjedan iza sebe te sam shvatio kako se niti jednom taj tjedan nisam pomolio. Niti sam osjećao kajanje zbog grijeha koje sam činio tih dana. A sjećam se jednom, još kao srednjoškolac, dok sam bio u molitvi, dobio sam riječi da će doći dan kada ću teško sagriješiti i neću osjećati kajanje zbog toga. Mislio sam da je to nemoguće! Ali evo postalo je moguće…

No, da naglasim. Na papiru, ja sam i dalje bio uzoran vjernik. I dalje sam redovito išao na misu nedjeljom i bio sam tipičan tradicionalni katolik koji neće priznati da unutar sebe gubi vjeru. Pomolio bih se prije jela ili spavanja, ali zapravo, kada bih želio u nekom trenutku iskreno moliti, uopće nisam mogao. Čak i kada bih počeo, jednostavno nisam mogao sročiti niti jednu riječ, osim da nabrajam Očenaše, za što sam počeo smatrati da nema prevelikog smisla. U to vrijeme imao sam redovito seksualne odnose, u čemu nisam vidio nikakav veliki problem!

Eh, ali sada, dvije godine nakon toga shvaćam da je sav moj problem svoj korijen imao u tome!
Nisam ni slutio da je upravo to bilo mjesto gdje sam izgubio sve. Naime, prvo sam izgubio mogućnost ići na pričest, pa sam ubrzo nakon toga prestao ići i na ispovijed (osim za Uskrs i Božić jer smo tada apstinirali par dana da se možemo pričestiti), a s tim je naravno otišlo i sve ostalo. Prestao sam moliti, otupio na ostale grijehe i sve što dolazi s tim.

Potom sam jednoga dana, došao na vjeronauk za studente u Divaltovu. Bilo mi je ok, ali ništa iznimno. Ne znam iz kojeg razloga, nešto me potaknulo da odem te sam otišao i sljedeći tjedan i onaj nakon toga, te sam postao redovit.

Polako, Bog je gradio u meni temelje na kojima je nastajala nova kuća, kuća u koju je želio da uđem i ondje počnem živjeti. Ništa nije činio naglo. Puštao me da mjesecima živim dvostruki život, sve dok nisam shvatio da ne mogu bez Njega.

Odjednom, nakon svakog tog utorka i četvrtka tamo u Divaltovoj, kad bih izašao iz crkve, počeo sam kroz obrise shvaćati koliko zapravo nisam ispunjen unutar sebe.

I premda sam izvana odavao fantastičnu sreću i pokazivao da živim najbolje dane svojeg života, unutar mene sve se raspadalo. Bio sam nezasitan. Razumjet ćete me, kako ne bih govorio potpuno otvoreno, ipak će možda ovo čitati i moja majka… I ta nezasitnost, koju sam hranio bludom, zadovoljstvom, novcem, odjećom, lajkovima na Faceu i čime sve ne, odjednom je postala kao bijesan pas kojeg sam do tada uspijevao prehraniti, ali mu sada više nije bilo dovoljno.

Počeo sam se kidati unutar sebe, no Isus je računao na to. Sve je pripremio za to da moj život u roku od mjesec dana preokrene naopačke. Odjednom, shvatio sam da više ne želim živjeti u grijehu svakoga dana. U grijehu se ustajati, u grijehu ići spavati i uvjeravati sebe da sam sretan, a to zapravo nisam bio! Otišao sam na putovanje s paterom Arekom, na kojemu sam shvatio da želim svaki dan ići na pričest i da ću početi iz početka. I bilo je lakše nego što sam mislio da će biti. Počeo sam svako jutro odlaziti na pričest i misu prije posla, a nakon toga bih bio čovjek kakav sam uvijek želio biti. U moj život polako se vratila molitva, i to iznimno polako. Sjećam se da sam par mjeseci nakon obraćenja još uvijek imao poteškoća s tim da sročim par rečenica molitve kada bih želio moliti svojim riječima. Ali sam se trudio i polako išao dan za danom.

Počeo sam uviđati sve više toga što želim da On popravi u mojem životu i taj je proces započeo. Neću reći da sam sada nešto puno savršeniji nego prije dvije godine, ali znam da sam ispunjen, sretan i da u najtežem danu na poslu ili u najtužnijoj situaciji u obitelji, prvi put stvarno vidim da nisam sam i da postoji netko tko brine o svakom koraku koji ću učiniti. A sve je ovo vrijeme samo čekao da mu kažem, počni! I nije me pritiskao, nije me prisilio da se vratim. Pustio me i strpljivo čekao da sam to shvatim.

Pišem ovo sve pred vama, znajući da time odajem svoju intimu. Ali, ako je samo jedan neki novi Antun među vama i ako čitajući ovo to bude putokaz njemu da se vrati na svjetlo, tada je sve ovo imalo smisla. Također, pišem ovo kako nikada ne bih zaboravio siromaštvo iz kojeg potječem i tko je sve bio tu kada sam bio bez ičega, ovisan o dobrim ljudima oko sebe. Neka im dragi Bog podari nagradu za sve što su za nas učinili.

I za kraj, jučer je jedna prijateljica, govoreći o Crkvi, rekla kako je Crkva ta koja se protivi tome da čovjek bude slobodan. Od trenutka kada je to izgovorila, počeo sam moliti za nju kako bi samo na trenutak dobila milost da shvati kako je grijeh taj koji zarobljuje te da osjeti slobodu koju ja osjećam prvi put u životu. Nakon toga znam da će se samo nasmijati svojim riječima i poput mene reći: „Eh, u kojem mraku sam ja živio? Hvala Ti što si me vratio na svjetlo…“

S ljubavlju,

Antun Vidić

Post je objavljen 19.01.2016. u 14:03 sati.